KRONOLOGIJA. PARK KRALJA TOMISLAVA. DILEMA JE BILA. RUŠITI STARI - SADITI NOVI. PA KOM' KRIVO, KOM' PRAVO..

Ovdje sve o parku na jednom mjestu. Malo podataka, malo nostalgije, malo ogorčenja, i na kraju -  malo zadovoljstva. Jer sve je ipak, dobro ispalo.  I malo sličica.

JOŠ MALO O PARKU.

Ima već godina dana, kako sam u svojoj arhivi pronašao slike rušenja staroga parka. Sada, da me ubijete, više ne znam koja je godina. Samo znam da mi je,  kao i mnogim Ogulincima, pao mrak na oči, kad je počela sječa. I digao sam se odmah „na zadnje noge“, sipajući gorčinu zbog ovakvog čina.

DJEČICA, ODGOJITELJICE, VRTIĆ - IZ PRVE RUKE.

Dobio mail. Tema, naš vrtić i problemi u njemu. I napisano zgodno. Baš mi se svidjelo. A još uvijek tema br. 1 u gradu. Pa rekoh, hajde da objavim.

SRETAN ROĐENDAN OGULINE.

 

Pred više od mjesec dana, nešto mi se dogodilo sa stranicom. Pristaše teorije zavjere, tvrde mi da je hakirana. Joj, nemojte. Sada, što bilo da bilo, stranica nije radila. Sada smo nekako uspjeli povratiti. Čestitku za Dan Grada, objavio sam na fejsu, a sada to sa zakašnjenjem činim i ovdje, radi onih koji nemaju fejs a najviše da mi ostane u arhivi. Ako ste već pročitali na fejsu, ne čitajte.

 

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

Sjedim tako, sam sa sobom, i ne razmišljam o ničemu. Čisto sam komotan, uživajući u osobnoj nirvani. U tišini samog sebe. A u svijetu vrije. Negdje poplave, negdje potresi, negdje požari, negdje neki luđaci vode ratove. Oko mene, na sreću, jedan čudesan mir. Ništa se ne događa, osim što Grad ima rođendan. 523-i. Ako ćemo vjerovati knjigama, koje nismo vidjeli. Ne znam što veliko reći, da bi bilo vrijedno moga grada. Ovako, „na prvu“, ja beznačajan i trenutno bez inspiracije, nikako da složim nekoliko suvislih rečenica. A trebao bi. Jer Grad to zavređuje. I više. Puno više. Jer on je iznad mene, iznad vas, on je dio nas, a mi smo za njega, kako kaže Arsen, „vezani k'o čamci“. Doduše, mnogi su se odvezali i otplovili životnim putevima, nekud daleko. I nama ostavili Grad, da ga čuvamo i volimo.

Ali, kada se rodiš u Ogulinu, ili živiš u njemu, iz njega nikada ne možeš uistinu otići. On ostaje stalno u tebi. Svakim danom veći i ljepši. Kamo gdje pošao, on je tu. Zove te u nekim olujnim noćima, u maglenim te zorama traži i bdije nad tobom. Prati te vizurom Kleka, šumom Dobre, neponovljivim djetinjstvom, prati te sjećanjem na prve ljubavi. A ti ,Grad uvijek čuvaš u sebi, kao djelić nečega lijepog, što ti nitko, oduzeti ne može.