Bili su bili, vrhovi planina, bila je košulja hajdučkoga…….čekaj, nešto mi ovdje ne štima, nešto sam zajebo. Čim napišem na početku rečenice „bili“, odmah se zanesem i krenem nogometnim splitsko - hajdučkim vodama. Ustvari, htio sam reći, bili su nekakvi izbori, birali se neki tipovi kojima bi trebao dati glas a oni bi „zdrmali“ neku veliku lovu. Blesav jesam ali toliko ne, da dignem guzicu iz topole fotelje i u nekakvom turobnom društvenom domu ukrašenom blijedom i ispranom hrvatskom zastavom, zaokružim imena likova od kojih većinu ne poznam.
E po prvi puta u ovih 20 godina drage nam države, nisam išao.
A glasovao sam i protiv ulaska u EU.
„Zašto“, pitaju me frendovi. „Pa ti si uvijek bio gradski promotor zapada. Od glazbe, filmova, „starki“, levisica i svih tih zapadnjačkih sranja. Kako sad odjednom protiv toga“.
„E zato“, odgovaram, „jer smo nedavno izašli iz jedne neželjene asocijacije (SFRJ) i to krvavo platili, a već sada me ko zadnjeg bedaka ili zadnju gusku u magli, guraju u novu tvorevinu na klimavim nogama (EU), uvjeravajući me kako će to biti moj intelektualni i osobni napredak. Sve med i mlijeko. S aflatoksinom. Ma daj. Mene bi oni u Europu a ja tamo već godinama. Još od onih davnih ljeta kada smo i mi kontinentalci glumatali dalmatinske galebove a Njemica ko u priči. Ma kaj ko u priči. Ko u romanu. Hrpe. Njemica do Njemice. Za ruku te vuku. Ne možeš proći plažom da na koju ne nagaziš. Došle po svoju porciju prave „hrvacke“ ljubavi.
Za početak, ubacujem se onako ležerno u „arijevsko društvo“ Bavaraca, brzo smo se generacijski skompali i uz pivčugu udarili spiku. Da se napravim važan, ja njima o Nibelunzima i njihovu junaku Sigfridu, oni bleje u mene. Probam onda s Weltschmerzom, to je njihova izmišljotina, trebali bi znati. Opet bleje. Ajmo malo na Goethea i mladog Werthera, opet promašaj. Sada je meni malo neugodno što crveni i izgorjeli od sunca, moji njemački frendovi ne kuže o čemu govorim. Da im prodam Petrarku ili Lorcu sigurno ne bi prošlo. Kaj god velim, jebi ga, ne ide. Nijemci ne kuže.
Probam malo glazbe…….e to je već bolje. Znaju za Beatelse i Stonse, nešto su malo čuli o Hendrixu ali „Hey Joe“ im je apsolutna nepoznanica. Spominju mi neke svoje pjevačke adute tipa našeg Jole, kao, to je prava glazba. Okrećem očima i odustajem od edukacije o Cream-ovcima, Zeppelinima, Doorsima, Dylanu, CCR, soulu, ritam i bluzu, undergraundu. Onako usput, sada siguran u sebe, pomalo zločesto rasturam ih u njihovu neznanju. Udaram sada ravno u glavu izvlačeći Martina Luthera Kinga i njegov – I have a dream, spominjem Praško proljeće, ruske tenkove u Čehoslovačkoj, govorim im o 68-oj, o Kosi i Lovcu na jelene, Vijetnamskom ratu…….Nijemci, ni da bi. Sizifov posao. Kao da klincima u vrtiću tumačim atomsku fiziku. Pun sebe, svoje siromaštvo kompenziram nekakvim znanjem i izabirem plavokosu Hildu. Onako, ko u izlogu. Samo pokažeš prstom. Ona oduševljena. Ja galeb. Ma koji galeb – galebčina.
Uvečer šetnja uz more, tražim pogodno mračnije mjesto za bolje „upoznavanje“ s Europom i kenjam nešto na njemačkom:
„Lassen wir Hilda das die augen schprehen“ (pustimo da oči govore).
Ona se oduševljena smije:
„Ja ja, maine libe, du bist maine grose libe“. A ja i dalje drobim slične bedastoće trošeći dragocjeno vrijeme. U prolazu mi lokalni galeb Frane dobacuje:
„Ajde mali ča pizdiš. Ne tribaju njoj oči govorit, vengo ništa drugo. Nima tu ča divanit. To triba hitno karat“.
Poslušah starijeg i pametnijeg i neslužbeno s Hildom „uđoh u Europu“.
Onda, hej onda, pred više od trideset godina.
A sada me odjednom zovu da se i službeno pridružim toj istoj Europi i malo se kultiviziram. Da ja primitivni hrvatski seljačina nešto naučim od uljuđene Europe, od mojih nekadašnjih njemačkih frendova koji ne znaju za Lorku, Petrarku, Edgar Allan Poa, Praško proljeće i Vijetnamski rat, Lovaca na jelene i Kosu, Dorse i Credence…….I zato sam glasao kontra ulaska Hrvatske u EU. Meni to ne treba. Ja sam kulturološki tamo već odavno i s većim pravom od mnogih „Europljana“.
I zato prvi puta nisam glasovao na ovim izborima u kojima smo birali 12 veličanstvenih koji će kao, zastupati moje interese. Ma molim te. I to za finu lovu. Kao prvo, imati će ured u Bruxellesu koji košta 21 tisuću eura po zastupniku. Mjesečna plaća im je kao 50 prosječnih mirovina – 8 tisuća eura. Neka im se nađe. No ima još. Za svaki dan kada dođu na druženje s kolegama u parlament dobivaju 30 eura a dnevnica za obilazak onih koji nemaju sreću još biti u Uniji je 152 eura. Pri tome još dodajmo 4.232 eura za putne troškove u druge zemlje Unije. I za to da dam svoj glas. Blesav jesam ali ne toliko da debeloj guski mažem vrat.
17. 4. 2013.
Nebojša Magdić
I bravo za post. I za priču i za konstataciju da srljamo ko Radićeve guske u europsku maglu. A kako vidim, neki će to debelo naplatiti.
Dok ga na lokalnom nivou razno razni škuljovi nastoje ocrniti u predizborne svrhe jer im kao HDZ-ovac ne odgovara, u puno širem okružju karlovački gradonačelnik Jelić dobiva priznanja – točnije dobio je nagradu za najgradonačelnika-najmenadžera.
Europsko udruženje menadžera, direkcija za izbor najmenadžera BiH, Jugoistočne i Srednje Europe dodijelila je Jeliću nagradu za najmenadžera – najgradonačelnika, a Gradu Karlovcu za najuspješniji Grad. Nagrada će biti uručena 4. srpnja u Sarajevu. Objašnjenje za Jelićevu nagrad jest da su kontinuiran rad, upornost, rezultati i kvaliteta rada jednostavo ,,izbacili'' na površinu g. Jelića, kao ozbiljnog kandidata za nagradu ,,Najgradonačelnik regije'', odnosno sve ono što je g. Jelić učinio u razvoju gospodarstva i ,,pravljenju'' od Karlovca - grada za ugodno življenje, navode organizatori.