RADIO - POLA STOLJEĆA

Prvi studio u vrhu Frankopanske kule.

 

Ove godine radio Ogulin obilježava 50 godina svoga rada. Ljudi koji su ga osnovali i prvi radili, više nema. No ostavili su neizbrsiv trag u povjesti jednog grada, s kojim je radio dijelio dobre i loše trenutke. Kroz njega su prošle stotine ljudi. Svatko je ostavio dijelić sebe, netko više netko manje. I iz tog mozaika raznih dijelića, ostao je radio. U načelu, od svih vlasti - nevoljen.

 

Prvo emitiranje bilo je 28. ožujka 1965. godine iz stana Željka Kosanovića u Procama. Ivan Gal u mikrofom telefonske slušalice čitao je rezultate lokalnih izbora za zastupnike Općinske skupštine.

Prve prave, službene vijesti emitirane su također iz Proca 4. travnja 1965. a čitao ih je Stjepan Spoja. Sve to stoji u prvom postu o radiju, u rubrici Priče iz davnine i blizine, pa pogledajte.

U današnjem postu a u povodu 50 godina Radija, pokušati ću se prisjetiti nekih ljudi i događanja na radiju, ovaj puta iz moje perspektive. Tekst je malo duži pa ako nemate živaca, predlažem da odmah odustanete.

U životu sam, ako zanemarimo „komade“, ima tri ljubavi: košarku, glazbu i radio.

Ničim izazvan, onako potpuno slučajno i bez neke posebene volje, na radiju sam se zaposlio 10. srpnja 1973. godine. Do tada sam volontirao. Onako, čisto iz zabave. Kad mi se dalo, vodio sam nekakve glazbene emisije i posuđivao radiju ploče iz svoje diskotete. 1973. se pokazala potreba za stalnim tehničarom i kako nisu našli nikoga pametnijeg i prikladnijeg, posao su ponudili meni. Nisam bio baš oduševljen jer biti nekakav službenik koji se svako jutro mora dizati i dolaziti na posao, nije mi izgledalo privlačno. Šljakal sam tada u discu subotom i nedjeljom, love je bilo koliko mi je trebalo, i previše, pa radio nisam puno šljivio. Deda mi je znal reći:

„Mali zemi taj posal, to ti je državna službica“.

A meni se živo jeb…lo i za državu i službicu. Kad bi mi tadašnji direktor S. Magdić nešto krivo rekao, ono u smislu ",  pa daj se malo ošišaj" ili "nemoj mi dolaziti na posao bos",  ja bi jednostavno bacio ključeve od studija i otišao kući. Onda su dolazili po mene. I tako je to trajalo par mjeseci. Ma prava sprdačina. Stalno sam tražio neku svoju pravdu i davao nekakve otkaze. A onda me je, kako kažu Ogulinci -„zelo“. Počeo sam voljeti taj posao. I radio ga s ljubavlju. Sve dok mi „po sili zakona“ nisu pred par godina, žurno dali nogom u guzicu. Jebo ga zakon, kud takva principjelnost baš kada sam ja u pitanju. No evo nastavka priče o radiju u kojoj sam aktivni sudionik.

 

Redakcija radija bila je u tadašnjem Turističkom uredu, odmah do Trokatnice. U malenoj prostoriji – Trio fantastikus. Tajnik Turističkog društva Branko Sušanj, Joso Dubić kao glavni urednik radija i moja malenkost. Tri generacije koje su bile svjetlosnim godimama udaljene. A opet smo dobro funkcionirali.

Studio je bio u vrhu kule. Zimi da ti prsti otpadnu a ljeti je u studiju bilo 40-50 stupnjava jer je uzavrelu atmosferu dodatno grijao i kilovatni odašiljač.

Program je prvih nekoliko godina bio samo nedjeljom a kada sam se ja zaposlio, emitiralo se je dva dana tjedno - srijeda i nedjelja.

Srijedom od 15,3o do 17,oo sati a nedjeljom od 8,oo do 12,oo a onda „tuci“ po željama, dok ih ima.

Meni punom elana to naravno nije bilo dovoljno. Imao sam viziju svakodnevnog programa.

Ja kažem Josi:

„Ajmo Joso malo produžit, ne trebate Vi, ja ću delat“ .

A on će meni:

„“Mali ne budi benast, kamo surlaš. Daj spušči loptu“ .

Al' ja još mlad, pun elana, fali mi bedaku posla. A Josi je, sada mi je jasno,  već tada bio pun kufer svega. No ja dosadan, navalil kaj bik u rivinu i svaki dan „vježbam“ Josu. „Pa ajmo delat duže, pa ajmo delat duže. Ajmo barem zericu“.

Josi valjda dopizdilo pa dopustio. Sada smo emitirali svaki dan od 15,30 – 17,oo. Onda sam se napravil lud pa sam produžio program do 18,oo sati. Joso mjesec dana nije ni primjetio da radimo duže.

Onda smo zaposlili Ankicu Matijašić na poslovima knjigovodstva i spikiranja. Redakcija je iz Turističkog ureda prebačena u ulicu Josipa bana Jelačića, gdje je poslije bila vidoteka Studio B. Studio je još uvijek bio u vrhu kule gdje su vladali nemogući uvjeti.

Konačno su političke strukture udovoljile našim molbama i dali nam prostor za studio u današnjoj Ivaninoj kući bajke. E to je već sličilo na nešto. Pun elana i mladenačkog zanosa, uvodim emisiju „OG radio kontakt“. Za ono vrijeme bila je to prava novina. Moderna mozaik emisija s puno glazbe, kratkih priloga, sporta, zabavnih igara i kvizova. Zanimljivo je da je forma kviza bila iznimo popularna i u program su se, želeći valjda provjeriti svoje znanje, javljali profesori, liječnici, inženjeri, pravnici, studoši. Danas te intelektualne kreme grada u programu radija više nema. Ne znam zbog čega, nešto se promijenilo. Jedna od rubrika koja je za ono vrijeme zvučala malo problematično, bila je „Trice sa špice“. Kroz humor i satiru, kritizirala se vlast. Ondašnjim gazdama baš nije bilo pravo ali vrata demokracije već su bila lagano otvorena i nije se moglo natrag.

A onda su Radio, nekom nerazumljivom političkom odlukom, spojili s Radničkim sveučilištem. Studio je smješten u zgradu današnjeg Pučkog otvorenog učilišta, u prostor gdje je kasnije bila prodavaonica pekare Mivit. Nabavljen je i UKV odašiljač čime je čujnost znatno povećana. Ali u studijsku opremu nije se godinama ulagalo, pa je došlo u pitanje emitiranje programa. Kako ondašnja vlast nije pokazivala namjeru pomoći, a kako sam ja bedak bio zaljubljen u svoj posao, dao sam svoju tehničku opremu ( mikseta, gramofoni, magnetofon, mikrofoni ) i nekoliko smo mjeseci radili s tom opremom. Kada sam konačno popizdio i opremu "odbrantao" kući,  hitno su se našli novci da se stvar riješi. Nakon nekog vremena selimo se na kat, u onaj dio prema „Matanu“, gdje imamo već prave uvjete za rad. Posebno redakcija, posebno režija, posebno studio. I ekipa je komplatirana. Joso, ja, Nenči, Duda, Goran, Kava i čitava hrpa vanjskih suradnika. Bimbo, Beli, Miro Panker, Rike, Saša…….

Želja je bilo ko u priči a samim time i hrpa love. Rekord nam je bio mislim 1989 godine, kada smo jedan vikend imali 1. 400 želja. Radili smo bez prekida od petka do ponedjeljka prijepodne. Ali na našu žalost, zarađeno smo morali dijeliti s ostalim djelatnicima ondašnjeg Radničkog sveučilišta, jer njihovi dotadašnji izvori financijranja – obrazovanje odraslih i kino, nisu više donosili dohodak. Činili smo sve da se izdvojimo iz sastava Radničkog sveučilišta ali nas politika nije puno šljivila. Imam osjećaj da su nas namjerno zajebavali, ne dozvolivši da se osamostalimo. Koliko čujem, i danas je taj odnos, radio – vlast, sličan.

Pa sam onda ja, još uvijek „buntovnik bez razloga“, organizirao štrajk. Popratila su nas gotovo sva ondašnja sredstva informiranja, jer mislim da je to bio prvi štrajk u elektronskim medijima u čitavoj Jugoslaviji. Međutim, uzalud nam trud svirači. Efekti od štrajka – nikakvi. No moram doduše pošteno priznati, i kazne su bile – nikakve. Valjda više nisu imali snage za kažnjavanje. Ili su se već dovoljno nakažnjavali. Ili nas uopće nisu doživljavali.

U tom prostoru nastavili   smo s Noćnim programom što je tada bio pravo osvježenje. Petkom je išla emisija „Rally mladosti“, pa sam ja onako polako, mic po mic, pomicao vrijeme emitiranja sve dublje u noć. Svi smo voljeli taj posao i ništa nam nije bilo teško. Noćni program pretvorio se je u pravi radijski hit. Mi smo se lijepo zajebavali, ljudi zabavljali, sve pet. Podataka o slušanosti onda nije bilo ali telefonski pozivi stizali su iz Velike Kladuše, Bihaća, Cazina, Čabra, Gospića, Velike Gorice, Karlovca……. Prof. Zvonko Ranogajec, kao zaljubljenik u sve ogulinsko, koji je onda radio u Otočcu, davao je zadatak učenicima da slušaju radio Ogulin pa bi drugi dan „ispitivao“ što su zapamtili. Nije se smijelo dogoditi da netko sluša neki „krivi“ radio. A u programu je bilo svega i svačega. Rally lista. Još uvijek je vodio malo ja, pa malo Goran. Top lista narodnjaka – Zemlj-zrak, koja je bila onda Dudin specijalitet, zatim kviz, rubrika Visoki C u kojoj su se u pjevanju natjecali slušatelji što je bila vrhunska zajebancija. Pa cantry glazba i Tihomil Pavlović, Govorimo o rocku i Mate Pavković koji je imao jednu od najbogatijih kolekcija rock glazbe u Hrvatskoj. Tijekom cijele večeri i dobar dio noći kontaktirali smo sa slušateljima i malo podilazeći, ispunjavali glazbene želje. Tako su se u emisiji, rame uz rame, znali naći Stonesi ili Zepelini, s Miroslavom Ilićem ili Šabanom Šaulićem. Čudo jedno. I svi su bili zadovoljni. U kasni ponoćni sat, kretali bi s Trenutkom poezije. Slušatelji su znali pripremiti prave poetske bisere. Oni bi recitirali a mi smo im birali adekvatnu glazbu. I svi smo uživali. Doduše u tom uživanju, nama je pomagao Laški rizling, a ni dragi slušatelji sigurno nisu do kasno u noć slušali suha grla. Meni je to bilo nezaboravno. Pamtim kada je u jednu od prvih emisija Noćnog programa, došao g. Luka Rukavina i iz svoje legendarne gastronomske ljepotice „Laterne“, donio piće i klopu. Platu „Tatjana“ i smazali smo u trenu.

Piće kao pogonsko gorivo za Noćni program uglavnom nismo kupovali, možda samo u početku. Kasnije su ljudi donosili sami uz redovito pitanje:

“Do kada ćemo noćas ?.

A mi bi poentirali:

„Odgovor je u boci“.

Ne znam da li griješim , ali mi se čini da je onda radio bio nekakav drugačiji.  Kao da smo svi, i mi i slušatelji, bili jedna velika radijska klapa. Imam osjećaj da je onda, prije rata, radio bio nekako više gradski, urbani. Kao da smo svi bili nekakvi radijski prijatelji, koji se možda nikada nisu vidjeli, ali su se izvrsno slagali i funkcionirali na istoj frekvenciji. Ne znam. Možda su godine nešto promijenile u meni ili je sve to samo posljedica uspomena. A one uvijek moraju biti lijepe. Iz jednostavnog razloga, što su lijepa bila i ta stara vremena.

Nenad i Kava ( Ivica Kaurić )

Otvaranje škole ( ili vrtića ) u Plaškom

Noćni program. Mate Pavković imao je rubriku o rocku. Sa svima je nesebično dijelio čari svoje bogate diskoteke.

Otkrivanje spomenika Ivani Brlić-Mažuranić. Spomenik-bistu otkrio je predsjednik ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Grga Novak.  Vezano uz to,  jedan zanimljiv detalj. Akademik Novak obratio se Ogulincima riječima:
"Dame i gospodo, drugovi i drugarice.......". Kad je završio govor, krenuo sam u studio montirati prilog. Tadašnji direktor potrčao je zamnom i rekao:
"Ovo dame i gospodo, odmah briši".

"Pa kako ću, radi se ipak o akademiku a i drug Tito, malo kenjam ja,  se u inozemstvu obraća riječima: "Dame i  gospodo". E kada Tito tako kaže, onda u redu.

Izgleda malo smiješno, ali takva su bila vremena.

Ratni studio u mom podrumu.

Balta s "kokoticom" i ja s mojom glupom facom.

Studio u današnjoj Ivaninoj kući bajke. Radio aparat "Savica" sa slike, mogli ste nedavno vidjeti u seriji "Crno-bijeli svijet".

Dvojac koji je svojevremeno u svojim rukama držao tehniku - Srećko Hrvoje Crazy Matanović i Vjekoslav Žgela. Oni su tehnički realizirali i prvi prijenos u živo. Pratili smo utrku "Rally mladosti" koju je organizirao AMD "Klek". Javljali smo se sa utrke i objavljivali rezultate. Kao da je to bilo kome bitno. Nije. Ali mi smo si izgledali beskrajno važni. E stara vremena entuzijazma. Po toj utrci ime je dobila emisija "Rally mladosti".

Fotka iz sadašnje redakcije radio Ogulina. Ratno vrijeme. Gore su Denis Stipetić, Vjekoslav Žgela ( u HV-u su ali bez radija ni tada nisu mogli ), Goran Crnković,  Alen Turkalj i Nenad Višnjić.

Sjede: Nebojša Magdić, Dubravka Vuković, Iva Kišesondi, Nataša Kirasić i   Josip Drenšek.

Režija na katu Pučkog sveučilišta. Legenda Nenči i momčić koji je danas već čovjek. Tko je on, nisam uspio saznati.

P.S.

Slijedi još jedan post o radiju, čim se podsjetim nekih zanimljivih detalja. Što sam propustio, vi me upozorite, jer nikad me nije krasilo neko posebno pamćenje a danas posebno.

 Ah da - SRETAN USKRS .

4. 4. 2015.

Nebojša Magdić

Komentari  
#31 ... 2015-05-10 13:23
Ma daj. Ne odgovora Nešo SDP-u (Dudi) a ni HDZ-u jer ne znaju koga će namazat.
#32 branitelj 2015-05-29 15:52
Na sinoćnje scene represije “hrvatske” policije nad hrvatskim braniteljima na zagrebačkom Markovom trgu reagirala je i Hrvatska čista stranka prava (HČSP), usporedivši ih s partizanskim pokoljem fratara u Širokom Brijegu 1945. godine.

Priopćenje koje potpisuje predsjednik HČSP-a Josip Miljak prenosimo u cijelosti:

“Današnja slika s Markova trga 2015. neodoljivo podsjeća na sliku Širokog Brijega 1945. kada su na pragu crkve partizanski opančarski divljaci i krvnici poubijali nevine fratre. Policija (hrvatska?) je danas pokušala silom ući u crkvu Svetog Marka, ali je pater Ike Mandurić s nekolicinom subraće fratara hrabro stao na ulaz i spriječio bespravan ulazak policije u crkvu i tako zaštitio teške invalide Domovinskog rata od ozljeda a možda i od smrti.

Takva drskost policije se ne može ničim opravdati. Policija u tobožnjoj zaštiti zakona o javnom okupljanju, sama krši zakon i međunarodne ugovore između Hrvatske i Svete stolice. Ušli smo u opasno vrijeme, vrijeme potpunoga neokomunističkoga voluntarizma, kada se suspendiraju zakoni i međunarodni ugovori, kada se ne poštuju ljudska prava i sve to se gazi u ime zaštite neokomunističke vlade koja sada konačno mora položiti račune hrvatskomu narodu.

HČSP podržava hrvatske branitelje u nastojanju spasa i ovo malo Hrvatske što je još ostalo, i u ime toga je nužno njihovo ustrajavanje do kraja, a to je bezuvjetna i ultimativna ostavka ove antihrvatske oligarhije predvođene infantilnim i nedoraslim Milanovićem”, stoji u HČSP-ovom priopćenju
#33 ? 2015-06-02 14:31
Kakve to veze Branitelju ima s postom o radiju ne kužim.
#34 A-ha 2015-06-19 09:52
A neki stvarno znaju zasrati stvar.
Daj Nešo odbaci deci vina dnevno i uštedjet ćeš 210 kuna. Za tu lovu imaš inetrneta na bacanje pa se vrati i poštedi nas ovakvih kretena
#35 Zajebant 2016-11-09 11:47
Šta je Nešo bez brkova ????

Pičkica !!!!

Morate se registrirati da bi imali pravo komentiranja.... Link na registraciju