SABORSKO PAMTI

Dvama izjavama glavnih četničkih krvnika Saborskog htio bih podsjetiti koliko je žrtva Saborskog u sigurnosnom smislu značila za grad Ogulin.  Plašćanski kolovođa Nikola Medaković nakon osvajanja Saborskog pismom je poručio ogulinskom načelniku Rudolfu Špeharu sljedeće: “Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, i sve je to odbijeno. Sada Saborskog nema i nikad ga više neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu”, dok je drugi krvnik zarobljenik generala P. Stipetića Čedo Bulat, zapovjednik operacija osvajanja Saborskog i Slunja, izjavio da je zbog tih operacija morao više puta premještati svoje snage sa slunjskog poligona. Priznao je da je to bilo vojnički nelogično te da zbog toga nakon okupacije Saborskog i Slunja više nisu imali snage krenuti u zauzimanje Ogulina, Gomirja i Srpskih Moravica.
Iz zahvalnosti i kako bi se očuvale uspomene na žrtvu Saborskog kao Ogulinac najmanje što mogu učiniti da se kao i svake godine u Saborskom pridružim mojim dragim Saborćanima u obilježavanju ove tužne obljetnice.

Citat Zolja:

Steta sto nije Neso ponovio onaj duzi post o Sabjrskom. Taj mu je za 10. Da ga ponovi svake godine uvijek je dobro za pročitati.

Evo jednog dijela posta koji je g . Neso napisao pred 10 godina a ja sam sacuvao.


-Samo Saborčani znaju kroz kakvu su Kalvariju prošli, koje su tuge još u njima i koliko kršćanske snage imaju, da oproste svojim krvnicima. Još nam je u živom sjećanju ona čudna i sumorna atmosfera iščekivanja i neizvjesnosti u gradu te godine, kada se danima sa strahom očekivala vijest da je Saborsko palo. Svi smo onda bili s tim ljudima, njihovim strahovima i junaštvom, njihovim patnjama i nadanjima. Pred više od dva desetljeća, nešto se je strašno događalo u zabitima Kapele, neki su hrabri ljudi, prepušteni sami sebi, branili svoja vjekovna ognjišta i komadić hrvatske Domovine. Žene su ostajale bez muževa, majke bez sinova. Saborsko je bilo i ostati će simbol otpora i borbe. Jedan od branitelja se prisjeća:

" Na današnji dan (12.11.1991.) „komšije“ iz Ličke jesenice i Plaškog, krenule su u krvavi pohod na Saborsko, gorilo je 500-700 kuća, gospodarski objekti, gorile su dvije crkve, gorila su groblja. Sve je gorilo što se je moglo spaliti. Počelo je u 9,oo sati, vrijeme je bilo slično današnje, bilo je malo snijega, bio je paklenski pritisak. Svi smo osjećali da će se to dogodit. Oni koji su ostali nakon upada četničkih i jugoslavenskih snaga u Saborsko, civili, oni koji nisu nosili puške i koji su vjerovali t. zv. Jugoslavenskoj armiji, ubijeni su. Njih 58. Poginulo je i 15 branitelja a 150 ih je ranjeno. Mjesto je sravnjeno sa zemljom.“

22. godine prošle su od tog tragičnog događaja. I crkva, i kuće, i škola - sve je izgrađeno. Samo je u srcima ljudi ostala bol, ona tiha i neizmjerna bol koja nikad ne prolazi. Ostale su praznine u duši, ostale su crne marame. Saborsko tuguje i pamti.-