KRLENAC - ZELENA OAZA GRADA

Krlenac ili Humac, kako su ga neki nekad prije znali zvati, bio je pred dobar niz godina, gradsko skijalište i sanjkalište. A ljeti, u ono vrijeme kada još nismo imali toliko automobila za „ljubavne aktivnosti“, Krlenac je bio idealno skrovište za razmjenu nježnosti.

I bio je stalno u pogonu. Dobro, točno je  da su borove iglice znale malo bosti gole guze, ali tko bi u ljubavnom zanosu o tome vodio računa. A onda polako, kako već to biva, izašao je iz mode. Našli smo neke druge lokacije za ljubav a Krlenac je polako, kako su se godine nakupile, zaboravljen od svih, pretvoren u pravu prašumu, na kraju grada. Bila je mala avantura probiti se kroz gustiš koji je okupirao vitke borove. I tako je bilo zadnjih 30-40 godina. Stalno sam mislio o tome napisati nekoliko riječi, al znate kako to ide - vidiš, zainteresira te, pa onda zaboraviš. A ni sada ne bih pisao, da naši šumari sa Štilovkama nisu krenuli u akciju. Valjda su obavili sve te svoje revire ili kako se to već zove, pa je na rad došao i Krlenac. Koji je u vlasništvu države odnosno Hrvatskih šuma. I bogme su ga dečki iz Šumarije, dobro uredili. Kapa dolje. Posjekli žbunje, sasjekli nakrivljena, suha i gnjila stabla, i sve vratili gotovo u  prvobitno stanje. Samo su iza njih ostale složene hrpe granja, koje će, e toga se bojim, sada predstavljati problem. Jer ako tamo ostanu, onda nismo učinili ništa. Rekoše mi šumari, da sve što je deblje od sedam centimatara, treba odvesti. Treba, a da li će tako biti, to je pitanje. A, i ako se sav posječen otpad i ukloni, ako se sve detaljno očisti, ostaje pitanje - što dalje. Jer ako nešto konkretno ne učinimo, za 3-4 godine, opet ćemo imati na Krlencu okružje kao oko dvorca Trnoružice. Imati ćemo malu džunglu, na kraju grada. I sada, po svom običaju, malo pametujem, mudrujem i gruntam. Na 700 metara od središta grada, imamo pravo malo prirodno bogatstvo. Mali brežuljak, mali zeleni otok, sa koga se pruža prelijepi pogled na voljeni nam grad. Vidiš i njive i vrtove, kućice i kuće, i crkve i Frankopansku kulu. Vidiš i križ na Krpelu i s druge strane, vrletni Klek. Vidiš grad ko na dlanu. Pa mislim, zar bi teško bilo urediti puteljak od drvenih oblica prema vrhu Krlenca, postaviti među borovima nekoliko stolova i klupa iskoristivši posječeno drveće, postaviti za djecu barem jednu ljuljačku i klackalicu, i još ponešto. Posla malo, a za građane, u hladu borova, kutak za odmor. Nadohvat ruke. Kada bi u ovom gradu funkcionirali uljuđeno i tolerantno na korist građana, kada bi neki  ispunili predizborna obećanja, problema ne bi bilo. Ali mi funkcioniramo na drugačiji način i stoga se bojim da od svega neće biti ništa. Jer i tu smo, onako lijepo kako samo mi to znamo, podijeljeni. Ko amebe. Krlenac je u vlasništvu Hrvatskih šuma a uprava je, da puno ne mudrujem - HDZ-ovska. S druge strane Grad je u rukama SDP-a. Mogu li ti ljudi suspregnuti svoj ego i dogovoriti oko jedne ovako zgodne i ako minorne stvari, kao što je uređenje Krlenca. Eh što bi volio da moje sumnje, jednom zajedničkom akcijom, otklone.

Radnici šumarije već danima uređuju Krlenac.

Ovako je to izgledalo prije dolaska Štilovki.

Polomljena i osušena stabla.

Šuma dobila malo zraka.

Kada se, (ako se) počiste sasječena stabla i granje, biti će ko u bajci.

Pogled na grad s Krlenca.

Još jedna panorama.

I još jedan pogled.

Na vrh Krlenca malo jezerce, u kome voda nikada ne presuši. Ne znam u čemu je štos.

5. 5. 2019.

Nebojša Magdić

Morate se registrirati da bi imali pravo komentiranja.... Link na registraciju