BIŽ OD DOMA AKO MISLIŠ U ŽIVOTU DOBRO PROJT

Na blogu "Ogulin u srcu" i na moj fejsu, već sam u više navrata pisao o našim mladim ljudima, koji su, kako kod kuće, tako i u "bijelom svijetu", postigli zapažene rezultate.  Ovu priču o našem Ogulincu Mariju Stipetiću, prenosim iz Slobodne Dalmacije. Malo je priča poduža ali vjerujte, vrijedi je pročitati. Evo što kolege pišu:

"Da nešto odmah razjasnimo: Ogulin nije u Lici. A nije ni u Gorskom kotaru. Niti na Kordunu. Ogulin je naprosto u Ogulinu. I točka.

A Mario Stipetić rođeni je Ogulinac. Drvosječa. Koji danas jede blitvu, pije bogdanušu i igra na kukalo s Talijanima oko Palagruže.

Dočekao nas je u pregači i otvorio nam vrata svoje kuće. Tako se to radi u Ogulinu. Kad netko naiđe, kao da ti je rođeni naišao. Pa se sjedne, natoči i nareže. A vrata se ne zatvaraju. Nikad i nikome.

– Ja vjerujem u ljude, vjerujem u njihovo poštenje i u dobrotu – govori Mario.

Vjeruje i novinarima. Da nećemo iskriviti njegove riječi. Da nećemo tragati za senzacijom. Da će naslov odgovarati onome što piše u tekstu. A mi ga gledamo i ne vjerujemo. S takvima se sve rjeđe susrećemo.

Stroge kontrole

Ima tome točno deset godina kako je Mario Stipetić skočio u vatru. Iz gorućega automobila, riskirajući vlastiti život, izvukao je teško ozlijeđenu ženu. Kad je dobio nagradu Ponos Hrvatske, u obrazloženju je pisalo da je (ne)sretnicu "svojim tijelom štitio od vatre". I da je "svojim rukama fiksirao njezin vrat i održavao je pri svijesti do dolaska ekipe hitne medicinske pomoći".

Kad nas je Mario ovoga tjedna primio u svojem domu, vatra je već gorjela. Na dva komina, prostrana i uzdignuta da ne pati kralježnica, grabovina i lozovina polako su se pretvarale u pepeo.

– Moraju biti baš ta drva, radi arome, može i maslina, a i certifikat valja ispoštovati jer kontrole su stroge – objašnjava Mario.

Čelo mu se znoji. Rosi se kapljicama zadovoljstva. Zna i on da kod njega certifikat može otpočinuti, da mu se ništa loše neće dogoditi.

Kad su mu prvi put ponudili "pitu od blitve", a bio je to "neki pir u Naklicama", ustuknuo je. Okej, s pitama nije imao problema, ali blitva ga i nije baš mamila. Pogotovo ne u kombinaciji s tijestom.

– Da je bilo zelje, još bi se i dalo pričati, a opet, vizualno je to bilo tako impresivno jelo da sam morao probati – prisjeća se Mario.

U Ogulinu se pod pojmom zelje podrazumijeva kupus. Kiseli kupus. A svi ljubitelji kiselog kupusa znaju da od ogulinskog boljeg nema, poglavito kad treba zamotati sarmu.

– Njegova je posebnost što su mu listovi hrskavi i tanki te idealni za savijanje. Uostalom, nije bezveze dobio zaštitu zemljopisnog podrijetla – ponosno će.

Sve po zanatu i tradiciji

Ipak, Mario se ne bavi kupusom, nego blitvom. Točnije, soparnikom. Još jednim hrvatskim čudom s pečatom europske zaštite. Kako ga je prije osam godina na onome piru prvi put uzeo u ruke, tako ga do danas nije ispustio.

– Oduševio sam se čim sam zagrizao – otkriva.

Prije nego što se zaljubio u soparnik, Mario se zaljubio u Luciju. Djevojku od roda Čorića iz Tugara.

Slučaj je htio da je u Splitu bio u vojsci, u mornarici. Pa je slučaj htio da je otišao u Zagreb na Policijsku akademiju, gdje je, eto novog slučaja, bila i Lucija Čorić. A sve ostalo dogodilo se namjerno. Mario se iz Ogulina preselio u Tugare, a šumu je zamijenio morem, zelje blitvom. Sjekiru je objesio o klin i danas je voditelj ophodnje na brodu Pomorske policije te zna svaku puntu od Šolte do Lastova.

– Obožavam svoj posao i slobodno mogu reći da sam privilegiran što ga radim – napominje.

A kad ne radi, radi soparnike. A soparnika poput Marijevih nadaleko nema. Zato, uostalom, i jesmo došli do njega, da se na svoje oči uvjerimo kako je soparnik koji se odnedavno može pronaći i na policama jednog domaćeg trgovačkog lanca uistinu soparnik. Pravi, poljički, spravljen po zanatu i tradiciji slavne knežije, na žeravi i lugu, baš kako mu i piše na ambalaži.

– Prodaja soparnika u trgovinama samo je dio šire priče koju ovdje gradimo – kaže nam dok sjedimo za masivnim stolom u dvorištu kuće koja će, ako sve bude prema planu, uskoro postati prva hrvatska kuća soparnika.

Kupci pod prozorom

A već sada je prva koja nudi "soparnik to go". Parkiraš pod prozorom i naručiš. Kao u McDonald'su. Uz napomenu kako tu svaka sličnost s najpoznatijim svjetskim lancem nezdrave hrane i prestaje.

Dok Mario zaneseno objašnjava što sve sa soparnikom namjerava učiniti, a uopće ne sumnjamo da će uspjeti jer tek su mu 33 godine, kupci pod prozorom se smjenjuju. Jedan nema nego novčanicu od 1000 kuna, a hitno mu trebaju dva paketa, nema gdje razmijeniti.

– Jako smo zadovoljni kako je posao krenuo. A zadovoljni su i klijenti, tko jednom dođe, taj se i vraća – ističe naš domaćin.

– Što babe u selu kažu? Kako one prihvaćaju vaše novotarije, grintaju li da ste njih došli učiti kako se pravi soparnik? – podbadamo zeta iz Ogulina.

– Ništa ne govore, dođu i kupe koji kus, tako im je lakše – smije se Mario.

U selu je puno kuća za odmor pa je puno i stranaca. Kad se usude probati, ne staju jesti. Povratak po repete je obavezan. I taksijima dolaze. Kad vozaču kažu "Tugare", dalje ne trebaju ni govoriti.

– Bila je nedavno grupa Amerikanaca koji su svako jutro dolazili na "healthy pizzu", a imali smo prije nekoliko dana i Kamerunce koji su pakete soparnika avionom ponijeli kući – prepričava Mario.

Punčeva škola

I uopće nije bitno je li koga bilo doma. Jer, u tome i jest štos. Dođeš, uzmeš, sjedneš, pojedeš i ostaviš novac. Doslovna samoposluga. Igra na povjerenje. Jer Mario drukčije i ne zna.

– I ne želim – dodaje.

U sandučiću predviđenom za novac dosad je bilo samo viška. A ključić je kod supruge. Njemu je prepustila sve ostalo.

– Bit će joj drago kad ovo pročita – gušta Ogulinac.

Svemu što zna o soparniku naučio ga je punac. Jest, Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) nosi naziv po punici Ankici, i njoj Mario skida kapu, ali punac Ivan njegov je junak.

– Umro je lani ne dočekavši sve ovo, otišao je taman kad je trebao uživati plodove svoga rada – sjetno će.

Gleda Mario u žeravu pa vidi Ivana Čorića kako mu objašnjava što je sinija, da mora biti promjera 93 centimetra i ni centa manja, sluša kako ga kori da se vatra, kao ni žena, ne smije zapostaviti, da blitva ne smije biti mlada i prskana, da mora jednu noć prenoćiti nakon što se ubere, da maslinovo ulje mora biti domaće, da od soparnika moraju izaći 54 fete i da se nikad, ali baš nikad i ni pod koju cijenu, ne smije varati ljude te da svaki soparnik, koliko god da ih radio, mora biti spravljen kao da ga za sebe radiš.

– Bio mi je prijatelj – kratko će.

Trud se isplatio

Na ambalaži ovog jedinstvenog proizvoda fotografija je i čovjeka pred gorućim kominom. Ne vidi se cijeli. Samo ruka koja razgrće žeravu.

– To je njegova ruka, moja posveta tom dobrom čovjeku.

Nije punac odmah prepoznao zetove ideje. Vrtio je glavom, sumnjao je, što jedan Ogulinac zna. No, zet je znao. Znao je da je potencijal soparnika veći od lokalnog specijaliteta koji se na svadbama poslužuje kao predjelo pršutu i francuskoj salati.

– Prvo smo krenuli s restoranima, pa potom i s ovim našim kriljanskim kruzerima. A kako imamo dosta prijatelja i u Zagrebu, tako smo i iz metropole počeli dobivati dosta narudžbi – vraća se na početak priče Mario Stipetić.

Otvorili su OPG za proizvodnju i prodaju soparnika, da bi se 2018. godine javili i na svoj prvi natječaj.

– Tri godine nam je trebalo da sredimo papirologiju, no isplatilo se, na koncu smo dobili europska sredstva preko Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju i počeli ostvarivati svoj plan – veli poduzetnik.

Europa prepoznaje prave stvari, trud se isplatio, a OPG Ankice Čorić dobio je 170.000 nepovratnih eura, što je bilo 70 posto novca potrebnog za cijelu investiciju.

– Kupili smo profesionalnu opremu, gospodarsko vozilo, solarne panele i krenuli – diže se Mario od stola dajući znak da je vrijeme da i mi krenemo.

Svojevrsni živi muzej

Vodi nas u kuhinju. Kao da smo ušli u apoteku. Komini, sinije, drva, vreće s brašnom, blitva, paketi... sve poredano i posloženo kako već i treba biti u dobroj kući. Jedan soparnik taman se priprema. Dvije radnice – a reći će vam sve osim imena – plešu oko sinija kao sinkronizirane razvaljivačice tijesta. Kako valja jedna, tako valja druga. Pa ukrug. Okrajke pletu kao pletenice, sitnim vezom, da budu čvršći. I slađi kad ih žar dohvati.

Mario pazi na vatru. Mjeri temperaturu kominu, kao djetetu, ne smije pasti ispod 250 Celzijevih stupnjeva.

– Sve mora biti prema tradicionalnoj recepturi, nema ovdje mjesta improvizacijama, a pogotovo ne nekakvog štancanja ili konfekcije – tumači meštar.

Sa soparnikom treba nježno, nagli potezi su zabranjeni, a na sastojcima se ne smije štedjeti, posebice na ulju, jer soparnik se mora sjajiti kao pupa na zvizdanu. A sve će to, iz prve ruke, uživo, moći pratiti i posjetitelji kuće soparnika.

– Cilj nam je na jednome mjestu objediniti priču o soparniku, napraviti svojevrsni živi muzej, da u njemu gosti saznaju sve o povijesti ove delicije, nekoć sirotinjske, a danas ekskluzivne, ali i da mogu pratiti proces nastanka soparnika od samog početka te ga i kušati na licu mjesta – izlaže Mario ideju koja nije daleko od realizacije.

Projekt Mije Petričević

Projekt uređenja interijera već je pripremljen, a djelo je mlade arhitektice Mije Petričević, Lucijine kume, ali vi je sigurno ne znate po tome. To je, naime, upravo ona Mia koja je sasvim slučajno glumila u filmu "Ne gledaj mi u pijat" i nimalo slučajno osvojila Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu.

– Sjajan posao je Mia napravila, vidjet ćete kad bude gotovo, bit će to stvarno nešto posebno – uvjerava Mario.

Neuspjeha se ne boji. Dobar dio posla već je gotov, a sad slijedi prijava na nove natječaje.

– Pokušat ćemo i kuću soparnika ifinancirati putem europskih fondova, no ako i ne prođemo, nećemo odustati, ići ćemo sami, zasukati rukave kao i dosad, druge nam nema, a drukčije i ne znamo – zaključuje.

Veseli se i skorom završetku omiške obilaznice, odnosno preusmjeravanju prometa upravo preko Tugara, a veseli se i što ga njegovi Ogulinci sve češće zovu.

– Navukli su se i oni na soparnik, da vidite samo kad odemo na Festival bajke, sve što donesemo plane do podne – sretno će.

12. 10. 2021.

Slobodna Dalmacija

A sretnom čovjeku, da razjasnimo i to, nebitno je gdje živi i odakle dolazi. Što se njega tiče, Ogulin je u Tugarama.

• Pret
• Sljedeće