ZOKI - ZA DOM SPREMAN. PRVI DIO.

Dosadne i jalove izbore, kakve smo očekivali, "spasio" je predsjednik Zoran Milanović. Svojim najavljenom kandidaturom na izborima, i kontroverznim nastupima po cijeloj Hrvatskoj, dignuo je na noge političku javnost. Dok su jedni oduševljeni njegovim paranoičnim izjavama, drugi se križaju, ne vjerujući da se tolika količina bijesa može može nakupiti u jednoj osobi.  Na predsjedničkim izborima pobijedio je sloganom - Normalno. A ovo što sada radi, sve je prije nego normalno. Zoki je na svojim počecima bio moj favorit, političar baš onako po mjeri. A onda se počeo mijenjati. Ako vam nije teško, pročitajte što sam o njemu pisao pred desetak godina. Možda vam nešto bude jasnije.

Tamo negdje pred izbore 2011., kuhalo je k'o u kotlu. Kukuriku koalicija spremala se nokautirati, mnogim aferama već totalno grogi HDZ. Naprosto nije postojala nikakva mogućnost da „stranka opasnih namjera“ dobije još jedan mandat, jer su se, ne repovi, već repine, vukli iza njih a kosturi ispadali iz ormara kao u Noći vještica.

Dnevni tisak, TV, radio, svi su onako, ničim izazvani, k'o slučajno podigli cijene svojih promotivnih termina, a stranke su plaćale. Nije se pitalo za cijenu. Tako bijaše i u gradu, pod vrletnim Klekom.

Budući premijer Zoran Milanović, ima dogovoren termin na radio Ogulinu. Kao u vestern klasiku – „Točno u podne“. Zoki je trebao valjda biti Gary Cooper. Prije radijskog nastupa, imao je uobičajeno ispijanje kavice sa svojim simpatizerima. Ja zadužen voditi razgovor. K'o pravi domaćin, čekam gosta pred vratima. Ispod radija, puna ljetna terasa kafića „Stari grad. Za prvim stolom „trust mozgova“ predvođen lokalnim mudracima Dalmatincem Pištom i nogometnim znalcem Dukom. Stojim do njihovog stola a oni pomno motre situaciju. I naravno prvi spaze da u pratnji kolegice Vuković, dolazi Milanović.

„E sad ćeš najebat. Evo ti Dude i noveg šefa Vlade. Ajd' se sad pokaži frajer. Vidim da ti se gače tresedu“, zajebava društvo.

„Meni da se gaće tresu, bene jedne. Ni se taj rodil kega bi se ja bojal“. Te polako si smišljam, kombinaciji za doček. I taman kad je Milanović zakoračio na terasu, ja onako po ustaljenom običaju dreknem:

„Zoki, za Dom“.

Ovi za stolom iza mene se smrzli, Dubravka se napuhala od smijeha ko žaba, Mlanović tek za trenutak zbunjen, misleći valjda da se radi o opasnoj lokalnoj budali od stotinjak kila, kratko odgovora:

„A za Dom, za kaj drugo“.

Duda upada:

„Ovo je kolega Magdić. On će s Vama voditi razgovor“.

Čovjeku tek sada ništa nije jasno, ali se u sekundi uklopio u situaciju shvativši da se očito radi o lokalnom folkloru. Ja mu se ispričavam ako sam ga slučajno doveo u neugodnu situaciju, on odmahuje rukom. Ulazimo u studio.

„Hoćemo se dogovoriti za pitanja“

„Nema potrebe, pitajte sve što vas zanima“

Nemam običaj pripremati se za razgovor, ali sam ovoga puta pripremio niz pitanja, jer sam prateći Milanovićevu kampanju, primijetio da su mu odgovori kratki, lakonski. Znate ono – novinar postavi pitanje od 14 sekundi a sugovornik odgovori s da ili ne. I onda se nađeš na čudu. Zato sam mu u pola sata postavio 49 pitanja. Bio mi je to jedan od iznimno ugodnih razgovora. Milanović snalažljiv i ležeran, brz, duhovit, zanimljiv. Na svako pitanje odgovara bez političkog mudrovanja. Kažem mu:

„Dobro gospodine Milanoviću, evo gledajte, premijer Sanader, vi možda kao budući premijer, pa onda ja – svi Hajdukovci. Ajmo sjesti nas trojica i bez tenzija dogovorit što ćemo s državom“.

Zoki se nasmije da bi razgovor nastavili s ozbiljnim, političkim temama. U pauzi između dva bloka razgovora, puštamo po njegovoj želji Azru ili nekoga iz tog vremena, spikamo o Novom valu, Zvečki i Kavkazu. Za Štulića kaže da je definitivno totalno prolupao. Govori da je to vrijeme njegovo doba, nešto što formira čovjeka i zauvijek ostaje u njemu.

Nakon toga u nastavku razgovora opet politika, planovi SDP-a i tome slično. Sve onako ozbiljno, ali i s jednom stalnom dozom ugodnog časkanja, dvojice ljudi koji su se slučajno sreli i kulturološki su bliski. Kažem kulturološki. Završavamo razgovor. Pozdrav i stisak ruke. Prilazi nam Nenad Stazić, SDP-ov Mrgud, kojeg ni rođena majka valjda nije vidjela da se je nasmijao, pruža mi ruku i kaže:

„Odlično kolega, najbolji razgovor u dosadašnjem toku kampanje“. Ajd' mislim si, kad to on kaže kao glavni urednik Dnevnih novosti radio Zagreba, možda ima i malo istine. SDP-ova ekipa rukuje se s kolegama i odlaze po stubama a ja onako, ravnoteže radi, u duhu folklora dreknem:

„Za Domovinu s Titom“. Pretpostavljam da su samo odmahnuli rukom.

A u meni je ostao jedan ugodan dojam, jedno prijateljsko čavrljanje s čovjekom koju kuži i politiku, i nogomet, i glazbu i stotinu drugih stvari. Zoki je čovjek s kojim možeš spikati kao da ste rođeni istoga dana u istoj ulici, išli u istu školu, imali iste mladenačke tajne. Tada, u to vrijeme Zoran Milanović bilo je NETIPIČAN političar. Baš nekako, meni po mjeri. I mnogim drugima koji su mu na kraju krajeva, dali svoje glasove. Bio je čovjek koji je obećavao i kome smo vjerovali.

No, i u njegovom se slučaju nažalost ponovila činjenica, da vlast mijenja ljude. Iz temelja. Gotovo da ih više ne možeš ni prepoznati. Malo po malo, postao je politička „pržnica“, konfliktni političar, veliki vođa bahat do neukusa, spreman u svakom trenutku svakoga uvrijediti ne birajući pri tome ni riječi ni način na koji će to učiniti. I ne birajući kome će to učiniti. U to su se uvjerili oni njemu najbliži: Mirela Holy, Zlatko Komadina, Bernardić, Jakovčić, Ferdelji.......

Verbalno, za sada bez posljedica za njih, mačeve ukrštava s Linićem, Bajićem, Gabrićem. Napada i omalovažava svoje suradnike, svoje PR stručnjake čije, kako sam kaže, pisane savjete zgužva i baci u koš.

Sjećamo se njegovog netaktičkog i prema zastupnicima podcjenjivačkog nastupa u Saboru. Vodi nesmiljen rat s novinarima 24 sat i petlja nešto s PDV-om. Dio dnevnih novina će PDV plaćati po smanjenoj stopi od 5 posto dok će one koje imaju ispod 25 tisuća riječi, plaćati po stopi od 10 posto. Tko će svaki dan brojati riječi u novinama, Zoki nije otkrio. Važno je baciti klipove u noge listu 24 sata. No kada su novinari u pitanju, ni to mu nije bilo dosta. Zaratio se i s kolegama s HTV-a. Sazvao konferenciju za tisak i na njoj napao ni manje ni više nego – baš novinare. Samo čekam da se jednoga dana zarati sam sa sobom. I da sebe napadne. Iz zasjede.

U gotovo dvije godine svoje vladavine, Milanović nije učinio ništa. Uz „pobočnika“ Čačića, obećavao nam je brda i doline.

A dobili smo moralno i gospodarsko urušavanje Hrvatske.

Izgubio je lokalne i europarlamentarne izbore. U Zagrebu, koji je godinama bio SDP-ov, nakon što je „otpilio“ mladog Bernardića i za kandidata istaknuo Ostojića, Bandić ga je pomeo k'o metlom. Izgubio je uz to, i većinu u Skupštini.

Ako još dodamo njegovu neodmjerenu izjavu o Hrvatskoj kao „državi slučaju“ ili „slučajnoj državi“, detektirati ćemo njegov osnovni problem. Jezik mu je brži od pameti. Ne misli tako Milanović, to je sigurno, ali prebrz je i neodmjeren u izjašnjavanju. Još bi dugo mogao nabrajati Milanovićeve „greške u koracima“ ali nema smisla a vjerujem, ni strpljenja čitatelja. Treba samo po stoti puta konstatirati – Milanović Hrvatsku ne vodi kako smo očekivali. A to smo već imali prilike vidjeti.

Zoran Milanović – Zoki, moj favorit s početka ovog podužeg posta, morao bi se konačno posvetiti Hrvatskoj i raditi svoj posao - zaustaviti pad gospodarstva, zaustaviti povećanje broja nezaposlenih, popraviti standard ljudi,   smanjiti redove ispred pekarnica za jeftiniji kruh iza 20,oo sati i ne odlaziti kući s posla odmah iza 14,o sati. Jer premijer nema radnog vremena. Za Hrvatsku nešto treba i žrtvovati. Za početak – barem 28. satno radno vrijeme. U protivnom, neki će vrlo brzo početi pljeskati rukicama. Tko ?. Pa ZNA SE.

26. 8. 2013.

Nebojša Magdić

NASTAVAK SLIJEDI

• Pret
• Sljedeće