OGULIN DOBIO KLUB DAROVATELJA KRVI – „MIRO BROZOVIĆ“.

Obilježavajući dan dobrovoljnih darovatelja krvi, ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Ogulin, Valentina Bartolović, čestitavši svim darivateljima na njihovoj plemenitosti i humanosti, istaknula je, kako je formiran Klub darivatelja krvi „Miro Brozović“, koji okuplja darivatelje s 80 i više darivanja.

Klub nosi ime po pokojnom Miri Brozoviću, velikom humanitarcu i dugogodišnjem darivatelju s više od 150 davanja krvi. Ovom prilikom posebno su istaknuti Petar Zajc i Ankica Oblian, darivatelji sa više od 100 davanja krvi, koji su nedavno primljeni i kod predsjednika Republike Hrvatske.

No vratimo se malo novoosnovanom klubu „Miro Brozović. Čija je to bila ideja, kapa dolje. To je još jedno od priznanja za čovjeka, koji je ostavio dubok trag u našemu gradu.

Naš Miro sada, tamo negdje gore daruje krv i gasi neke nebeske vatre. Prisjetimo se njegova životnog puta kroz razgovor u povodu dobivanja županijske Nagrade za životno djelo, u svibnju 2019. godine:

  -----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Još 26. travnja, svečano je obilježen Dan Karlovačke županije. Dan ko dan. Sabere se politička elita, malo se drže govori,  malo se hvale rezultati, nešto se malo popije i popapa, i to je to.

 Na na svečanoj sjednici,  ipak je bilo nešto vezano i za Ogulin, što je, ne kužim iz kojih razloga, iznimno skromno popraćeno. Gotovo nikako. O čemu se radi. Tom je prigodom, naš sugrađanin, „karlovački Ogulinac“ Miro Brozović, dobio priznanje-nagradu za životno djelo. Pa nekako osjećam obvezu, o našem „Žabaru“ nešto više napisati. Tek toliko, da se ne zaboravi. Jer Miro je u našem gradu svojim profesionalnim, a posebno humanitarnim radom, ostavio trag. Tako je Miro u svojih 80 godina, nakupio mnogo toga.

Osim što je fotografijom obilježio dobar dio povijesti našega grada, Miro je bio jedan od osnivača Udruženja obrtnika, dugogodišnji dobrovoljni vatrogasac i darovatelj krvi. Sasvim dovoljno da malo navratim do njega, i uz pićence, zabilježim ukratko dio njegovih uspomena. Toliko se toga nakupilo u njegovu životu, da bi mogao napisati i knjigu.  Ali pošto dobro znam da ne volite dugačke tekstove, skratio sam koliko sam mogao. A opet je ispalo dugačko.

Naš „Žabar“ Miro, na pragu je devetog desetljeća. I bome se dobro drži. Pamti i najsitnije detelje iz nekoh davnih godina. Ima troje djece i pregršt radosti koju mu pruža osam unučadi.

Pa krenimo s časkanjem.

„Hajde, šibaj Miro sve čega se sjećaš“.

„Dugo će trajati“.

„Samo ti pričaj, ja ću skratiti i izdvojit ono najbitnmije. Može ?.

„Pa dobro. Rođen sam u Karlovcu, na Dubovcu, pa kažem da sam Dubovčak“.

„Hej čekaj, a Ogulinac“.

„Dobro, „karlovački Ogulinac“, jel ti tako odgovara ?

„Diplomatski si se izvukao. Ajmo dalje“.

„Školovao sam se za fotografa i po završetku školovanja zaposlio u staroj karlovačkoj bolnici gdje sam upotpunio znanje i završio za rendgenskog tehničara. Tu sam radio do 1964. a onda sam kao dio medicinske ekipe, boravio u Makarskoj nakon velikog potresa. Pa sam iste godine došao u Ogulin i zaposlio se u našoj bolnici“.

„Nisi baš dugo  izdržao - svega dvije godine“.

„Ma to je bio slučaj. Na starom dotrajalom rendgenskom uređaju, slučajno sam ozračio ruke i odlučio promijeniti posao, točnije otvoriti fotografski obrt. Već tada su u Ogulinu bila dvojica fotografa, Novak i Luić, pa sam ja, na prijedlog Duška Ćurčića, koji je tada radio u Općini, otvorio radnju u Plaškom. Tu sam radio oko 6-7 mjeseci i onda sam otvorio radnju u Ogulinu“.

„Gdje ?

Prva radnja bila mi je u Stipanovoj kući, u podrumu gdje je sada, mislim vinarija. U Saborčanskoj ulici. Onda sam došao na pravu lokaciju. U fotografsku radnju koju je dugi niz godina držao fotograf Novak. To je bilo preko puta „Mlječnog“. Onda mi je treća lokacija bila u Bađekovoj kući, koja je još tada bila u koliko, toliko dobrom stanju“.

„A tu si imao i svoje „Pozorište u kući“.

„Da. Tako su se Ogulinci šalili. Govorili su onako iz šale - Miro ima Pozorište u kući. Tako se zvala jedna TV serija. Naime, naše amatersko kazalište nije imalo gdje pripremati predstave i ja sam im dao svoju radnju. Tako sam uz foto radnju imao i vlastito kazalište !!!!!!!. I na kraju sam radnju imao preko puta Porubićeve kuće, uz Trokatnicu gdje je gradska ljekarna. Onda su stisnule godine i 1995. radnju je preuzeo moj junior Miro.

„Dosta si posla odradio a da nisi naplaćivao“.

„Točno ali ne bi o tome.“

„Ti si sada jedan od najstarijih vatrogasaca danas. U vatrogastvu si čak 60 godina“.

„Jesam. A sve je počelo u Karlovcu. Znaš kad je čovjek mlad, pun je energije i ništa mu nije teško. Želio sam raditi nešto dobro, nešto za ljude korisno. I odlučio sam se za vatrogasce. Nikada nisam pitao čija kuća gori, nego - što gori i gdje gori. To mi je bilo najvažnije. Pomoći čovjeku, ma tko on bio. Kada bi zasvirala sirena, ja sam istog trenutka palio auto i na intervenciju. Ni ne pamtim koliko puta sam sudjelovao u gašenju požara.  Bio sam pripadnik operativne jedinice a u dva navrata obavljao sam i dužnost dopredsjednika DVD-a Ogulin“.

„Među najstarijim si vatrogascima a i najodlikovanijim. Sada kad više nisi aktivan, odužuju ti se kolege na jedan zgodan, poseban, originalan način“.

„A čuj. U ovih 60 godina nakupilo se bezbroj intervencija. Bezbroj puta sam sa svojim dečkima spašavao tuđu imovinu i drago mi je da to nije zaborvljeno. Svakog 1. maja, kada glazba DVD-a svira budnicu po čitavim gradu, navrate obvezno do mene. To je već postala tradicija. Odsviraju nešto, popiju čašicu i odu dalje. Ne znaš koliko mi to ko čovjeku mnogo znači. To da nisam zaboravljen, da me se sjete, da sam još uvijek dio tog tima s kojima sam proveo više od pola stoljeća. Svaki puta kad dođu, čine me beskrajno sretnim“.

„Meni je od svega nekako najupečatljiviji tvoj angažman kao dobrovoljnog darovatelja krvi. Kada si i gdje počeo“

 „Krv  sam prvi puta dao 1959. godine u Slunju i od tada, samoinicijativno ili na poziv, krv sam dao 137 puta. Međutim u Crvenom križu imaju u evidenciju o mojih 15o davanja. Valjda sam se malo zabrojao. Nikada nisam pitao kome moja krv treba. Uvijek sam je davao da bi pomogao čovjeku. Zbog toga humanitarnog rada sam, što mi je posebno drago, odlikovan odlukom našeg prvog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske“.

„A sada si dobio i još jedno priznanje - Nagradu za životno djelo Karlovačke županije. Čestitali su ti između ostalih i predsjednica Kolinda i premijer Andrej. Kakva je predsjednica“

„Lijepa, draga, ljubazna...“heart

„Malo si mi se požalio na jedan sitan detalj“.

„Da. Ti znaš da sam ja totalno apolitičan. I zato je u meni ostala gorčina zbog čudnog postupka našeg gradonačelnika Domitrovića. Svi su mi čestitali na nagradi osim njega. I njegovi stranački kolege Ivan Vuković i Zlatko Mrvoš, za što im posebno hvala. Zašto Domitrović, koji je bio na toj svečanoj sjednici nije našao za shodno da mi barem pruži ruku, ne mogu shvatiti. Jer on je, ili bi barem trebao biti, gradonačelnik svih građana Ogulina. E to me malo boli i ostavlja gorak osjećaj.“

Naš Miro, koga prijatelji iz milja zovu Toro ili Žabar, kao profesionalni fotograf pratio je sva zbivanja u kojima je sudjelovalo DVD Ogulin, te je zaslužan za stvaranje bogate fotografske arhive koja svjedoči o djelovanju društva. Sudionik je Domovinskog rata-pripadnik Odreda narodne zaštite te snimatelj i fotograf ratnih događanja. E pa Žabac, častitke na nagradi. Ali ni ja ti ruku neću dati. Iz poetskih razloga.

4. 5. 2019.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće