KRONOLOGIJA. PARK KRALJA TOMISLAVA. DILEMA JE BILA. RUŠITI STARI - SADITI NOVI. PA KOM' KRIVIO, KOM' PRAVO..

Kategorija: PRICE Ispis E-mail

Ovdje sve o parku na jednom mjestu. Malo podataka, malo nostalgije, malo ogorčenja, i na kraju - malo zadovoljstva. Jer sve je ipak, dobro ispalo. I malo sličica.

Još 1990. godine, javnosti je prezentirano idejno rješenje uređenja i revitalizacije gradskog parka. Park u središtu Ogulina, pokraj crkve Svetog Križa, počeo se formirati još daleke 1835. godine. Vrijeme je učinilo svoje, tako da se je pokazala potreba za njegovim uređenjem. 1990. godine, javnosti je prezentirano idejno rješenje revitalizacije parka. Najprije je donacijom jednog našeg Ogulinca iz Amerike, obnovljen spomenik kralju Tomislavu, ali je onda rat poremetio postojeće planove. Tamo negdje 2000. godine, ponovno se krenulo s akcijom uređenja. Uređeno je vrelo Cesarovac, ograda oko njega i postavljena nova rasvjeta. U međuvremenu, konzervatori koji u Ogulinu baš i nisu omiljeni, željeli su sačuvati one najvrjednije dijelove parka, u prvom redu vertikalu od crkve Svetog Križa prema Frankopanskoj kuli, što je naravno uvaženo. Na osnovu starog idejnog rješenja, uz nužne promjene, sačinjen je novi projekt. Postojala je dilema oko drveća u parku. Mr. Marijan Ocvirek, stručnjak za hortikulturu, rekao je tada da postoje dvije verzije. Jedna, da se sve sruši i da se napravi potpuno novi park, po svim pravilima, i druga – da se u parku posijeku drveća koja su dotrajala, te da se zasade nova.

Gradsko se je vodstvo odlučilo za drugu varijantu – ruši sve, i sadi novo. I izazvalo salvu kritika ogorčenih Ogulinaca. Bila je to 2008 godina.

Sada, kada vidim, kako nam je novi park svakim danom ljepši, i kako ga osim mladih, prihvaćaju i oni starije generacije Ogulinaca, naprosto me moram ispričati onima, koji su srušili devastirani stari park i zasadili novi. Imali su viziju i bili su u pravu. A nama na stari park, ostaje samo sjećanje.

Stara razglednica parka.

Svakim danom sve je manje onih, koji ga se ovakvoga sjećaju.

Ovo je malo duži post u kome sam želio samo podsjetiti na kronologiju događaja oko našeg parka. Pa ako van se da, čitajte, ili samo pogledajte fotkice. Evo što sam tada pisao. Malo oštriji vokabular, rezultat je šoka izazvanog rušenjem onda dragoga nam parka.

Prošlo je četiri, pet godina, otkada je porušen stoljetni ogulinski gradski park (2008.). Ne znam da li postoji tema koja je više obrađivana na lokalnim blogovima i u komentarima. Osobno sam redovito pisao o tome, još čuvam sve te tekstove, i još mi nikako nije jasno zašto se odustalo od stava - „ništa ne rušiti, svako stablo liječiti“, da bi se onda preko noći taj stav promijenio u osudu: „sve rušiti (preko 100 lipa) i gradi novo“. Volio bi jednom saznati ime čovjeka koji je parku okrenuo palac dolje i na smrt osudio jedan od simbola grada. Kada je sve porušeno, kao kod mnogih Ogulinaca, i u meni je ostalo samo ogorčenje i tuga. Jer parkovi su duša grada. Zelene oaze mira, tišine, malih tajni i velikih ljubavi. Parkovi su svjedoci jednog vremena, urbanog štiha, svjedoci generacija koje su u njima stasale.

Ne znajući kuda sa sobom u ovo čudnovato i blesavo proljetno vrijeme, „šnjofam“ malo po KAportalu. I čitam kako će Karlovčani uređivati Marmontovu aleju u Dubovcu, Vrbanićev perivoj, Šetalište dr. Franje Tuđmana. Ruše stara, bolesna drva, i odmah sade nova. Čuvaju ljubomorno Karlovčani dio svoje kulture, dio povijesti, dio grada što im oni prije njih, ostaviše u nasljeđe. Čitam i kako su građani promptno reagirali na rušenje 100 godišnjih platana i fizički onemogućili da se tako nešto učini…

I onda se s gorčinom, i nekom sitnom tugom sjetim, kako je kod nas, jedan od simbola Ogulina, park kralja Tomislava u središtu grada, srušen bez milosti do posljednje lipe. Meni, malom, beznačajnom kroničaru za grad značajnih zbivanja, preostalo je samo, onako iz srca, upisati nekoliko redaka, tek toliko, da se ne zaboravi. Od barbarskog rušenja gradskog parka prošlo je već nekoliko godina i zelenilo proljeća bez njega nekako više nije isto. Zapravo, ništa više nije isto, otkada nam, onako mučki, potajice ukradoše stoljetno zelenilo uspomena.

Tekst koji slijedi, bila je prva reakcija na rušenje parka.

"U gradskom parku "pali su tada i „posljednji Mohikanci". Preostale lipe, zasađene još 1835. godine od "tuđinske" ruke krajiškog časnika Schenckela, "pale" su od isto tako "tuđinskih" Stihlovki u rukama domaćih hrvatskih djelatnika. I tako ode jedan simbol grada kao da ga nikada nije ni bilo. Na istom mjestu, neki novi Schenkeli, zasadili su neki novi park, za "neke nove klince". Nama, koji smo satkani od malih, možda i bespotrebnih uspomena, onaj stari park biti će samo odsjaj nekih prošlih dana, biti će naš bijeg u mladost, bezbrižnost, djetinjstvo. Nama koji smo rasli uz njega, njegova osuda na smrt, teško je pala. Teško, jer znamo da je otišao u nepovrat, zauvijek. A kada se susrećemo s neumitnošću života, ono "zauvijek", najviše boli. Jer znači konačni rastanak. Nekima koji žive u ovom gradu a nikada nisu bili njegov dio, nikako nije jasno zašto to tamo neki sjetni ljudi sipaju tugu za običnom hrpom drveća. Nikada im to i neće biti jasno. Jer nikada nisu treperili u sjeni stoljetnih lipa zaneseni prvom ljubavi, nikada nisu u sigurnosti istih tih lipa krali prve poljupce, nikada nisu primijetili neke ptice visoko u krošnjama i čuli njihovu pjesmu, nikada nisu i neće moći shvatiti tihi zanos tajnih gimnazijskih ljubavi skrivenih u onim istim krošnjama, s onim istim pticama i njihovim pjevom. Jedan simbol grada osuđen je na smrt bez prava na žalbu. I više ga nema. Falit će i Franki i Janji, Iveti i Miketi, i Zvoneti i Stipeti i teti Mandi "kaj nediljom črez njega idu u crikvu na prvu mašu". Faliti će i nekim mladim mamama i njihovim klincima i klincezama, faliti će penzićima koji su u hladu stoljetnih krošanja razglabali svoje uspomene, faliti će i curicama kojima prvi puta zaigra nešto u njedrima, a nisu sigurne što je, pa u tišini parka traže smiraj i trenutak predaha. Faliti će putniku namjerniku. Faliti će klincima koji su u njegovom dostojanstvenom miru „trusili“ bambus u dvolitrenoj boci kole, na gitari hvatali neke falš tonove i onako usput, nenadano, krali prve, nezaboravne poljupce. Jedan park s kojim smo rođeni i živjeli, manjkati će Ogulincima. Na istom mjestu polako, užasno, užasno polako, niče novi park, možda i ljepši od ovog našeg staroga. S još većim i možda ljepšim stablima. Znam ja to dobro. Ali shvatite me. Nemam više vremena čekati da stablo naraste u svojoj punoj ljepoti i raskoši. I zato nevoljko priznajem – nisam ja tužan samo zbog parka mog djetinjstva. Tužan sam onako, sebično, i zbog sebe. Tužan što više neću moći biti razigrani klinac pod njegovim rascvalim krošnjama, što neću moći biti dječak koji u njemu otkriva tajne prve ljubavi, što neću moći vidjeti njegovu novu ljepotu znajući da ono što dolazi, više neće biti moje vrijeme. Neki čudni ljudi ukradoše meni i Ogulincima park, a da nas ni pitali nisu".

Objavio sam ovo u kolumni Kaportala. 12. 4. 2013.

I jedna zanimljivost oko novog parka. Ja sam onako u zajebanciji rekao:

"Neće ovo biti dobro. Nabavili nove mlade lipe iz Firence u Italiji, u kamionu i prikolici iz Slovenije dopeljal u Ogulin Bosanac, a onda lipe zasadili Riječani". Puno babic, kilavo dite.

Hajde, na sreću, ispalo odlično.

I to je sve. A sada, da se neki podsjete, a neki prvi puta vide, što se u parku događalo te 2008. evo malo sličica.

Počelo je, počelo.