BOŽIĆ NEKOG DAVNOG VREMENA.

MISLIO SAM DA SU SVI SAMO NA FEJSU. NO KAŽU MI DA IMA DOSTA ONIH KOJI PRATE SAMO BLOGOVE. AKO JE TAKO, GRUNTAM SI JA, KAJ ME KOŠTA I OVDE PONOVIT TU MAČU BOŽIĆNU PRIČICU.

Već godinama, čini mi se od stoljeća sedmog, naše nacionalne TV kuće, za blagdane nas "časte" uvijek jednim te istim filmovima. Već napamet znam svaku scenu iz "Sam u kući, iz "Terminatora", iz "Najluđeg Božića" i sličnih filmskih uradaka. Pa si onda mislim, kad mogu oni koje plaćamo u nedogled ponavljati iste filmove, pa mogu valjda i ja koga nitko ne plaća, ponoviti svoju Božićni priču. Neki će je možda prvi put pročitati.

Ajmo, repriza:

"Kao u nekakvoj dragoj bajci, vraćam se odjednom, ne znam čijom voljom, u neki drugi Božić, Božić mog djetinjstva, u duboke snjegove, u čarobne hladne noći, u neka daleka kola pred crkvom, u vrijeme koje mi je nekako nepravedno, nekako tako brzo procurilo kroz ruke......., i nestalo. Da je barem malo duže, barem malčice duže trajalo. Vraćam se pregršt godina u osvit djetinjstva, koje je usprkos nekim teškim vremenima, bilo za mene, gledajući nakon prohujala vremena, nešto neponovljivo, nešto toliko lijepo i gotovo nestvarno........

Čarolija Božića počinjaše već tamo oko Sv. Nikole. Morao je biti u prosincu snijeg jer kakav je to prosinac i Božić bez čarobne kristalne bjeline. Deda bi polovicom studenoga na Sajmištu kupio dva mala odojka. Onoga koji je bolje napredovao, ostavio bi za uzgoj, a drugome je u horoskopu pisalo – odojak. Pekli smo ga za Badnjak, kada je bio dan posta. Jeli smo marinirane pastrve s Bistraca, ali nikako mi nisu išle – po njima, bio sam stalno gladan. Možete misliti kakav je djetetu od 10-ak godina, tada izazov bio sočni odojak. Ali, nije se smjelo mrsit. Ipak dok smo pekli, deda bi znao, kao onako slučajno reći:

„Mali, ja ode malo na stranu / u WC / a ti okreći prase. I nemoj da ti zagori“.

Okrećem ja, odojak pri kraju, sav rumen, miriši pola Žegara a ja gladan, gladan, Božee, gladaan. Na butiću se već digla rumena kožica, neopisivi izazov i ....... samo ću malo. Nitko neće znati. I povučem onaj mali komadić, kad ono, ode za tim komadićem sočna kožica s pola buta. Vidit će deda, neće vidit, reć ću da nisam ja, neću reć, sama od sebe je kožica otpala u vatru i slične kombinacije slažem u svojoj djetinjoj glavi. Vraća se deda:

„ Dal okrećeš ?.“

„Da“

„Jesil kaj čapal“

„Nis dedo“, lažem i gledam uporno u vatru.

„Onda dobro, daj da te malo sminim“.

Tek kasnije, tak mnogo godina kasnije, shvatio sam da deda nije trebao ići „na stranu“ i da je vrlo dobro vidio da nema sočne kožice na butu. Ali, kako prigovoriti gladnom unuku. Uvijek me je zbog te laži malo pekla savjest. Ali 10- godišnjak i glad, nemaju savjesti. Kada je odojak bio pečen kitili smo bor i pripremali se za ponoćku. K'o malo bogatija obitelj, osim u srebro ili zlato obojanih oraha, imali smo isto tako zlatne i srebrne kuglice, vilinu kosu i male jaslice.

Bilo je to vrijeme bez petardi i ostalih bučnih sredstava za „izražavanje veselja“. Imali smo samo karabit , za nas klince svojevrstan dragi kamen. Kupovao se kod Miznera po 10, 20 ili 50 dekagrama. Grudu kamena ubacio bi u kanticu koja je na dnu imala sitnu rupicu, pljunuo na njega, zatvorio poklopcem kanticu a prstom rupicu na dnu, i pričekao određeno vrijeme. Kada se razvila dovoljna količina plinova, potpalio si šibicom rupicu na dnu, i odjeknula bi „detonacja“. A mi musavi, kako koji u bolje ili lošije kaputiće odjeveni, kiptili smo od veselja. Pucali smo najviše između Marketa i bivše vojne zgrade, jer tu je, u tom uskom prostoru, naše „oružje“ djelovalo poput groma. Bili smo razdragani i ponosni na te naše „detonacije“, dok negdje pred ponoć ne bi odjeknula prava detonacija koja bi iz temelja potresla cijeli grad. Neki veliki dečki izražavali su svoje veselje bacanjem dinamita u kanjon Dobre. Tada smo jedva smo čekali da odrastemo, pa da i mi možemo tako.

I dok smo mi pucali, tu odmah pored nas – kolo. I to ne jedno, već tri. Prvo kod semafora, drugo kod Kapele i treće, ono najveće ispred Cesarovaca. „Aoj Oguline, da ti nije Kleka.......“, zvonila pjesma usred kola, čudesno odjekivala u božićnoj noći, u nama budila tek neke čudne osjećaje. Dugo je vremena trebalo proći, da bi shvatili što nas je to vezalo uz arhaičan ton jedne obične, a ipak tako drage pjesme. Ništa. Samo ljubav prema gradu, prema komadiću svog djetinjstva. A u kolu, puni pjesme i mladosti .......momci i djevojke. Momci veliki, snažni, jakih grubih glasova, a djevojke ......., djevojke, ljudi moji, ljepota. Rumeni obrazi, uski strukovi i grudi........Bože, kakve grudi, mislili smo gledajući i zaboravljajući za trenutak na naše karabit kantice. Bili smo zaneseni nečim što će se tek rodit u našim glavama. A onda smo se ipak brzo vraćali prokušanim „karabit detonacijama“, da bi ipak uskoro, tek koju godinu kasnije, shvatili da su one djevojačke grudi, ipak daleko važnije od dječačkih pucnjeva iz bezazlenih „karabitnjača“. S vremena na vrijeme, nama tada nije bilo jasno zbog čega, jer sve je bilo tako lijepo, kroz kola momaka i djevojaka, onako grubo znali su se provesti milicajci sa službenim automobilima. Razbili su kolo, valjda po partijskom zadatku, ali kolo bi se u trenu opet složilo, a pjesma odjekivala još prkosnije:

„U Lomostu kaj u malem Beču“.

Ni danas mi nije jasno, koliko je gluposti trebalo da uzalud pokuša uništiti ono što je narod godinama stvarao. Uz kola, mi smo još malo pucali, onako reda radi, zatim spremili svoje „oružje“ u Školsko dvorište, te išli na polnoćku. Crkva je uvijek bila puna, dosta je ljudi ostajalo vani, a mi klinci, bili smo pri kraju. Da bi po završetku s mise i Lijepe naše, opet prvi mogli pucajući, slaviti Kristovo rođenje. Tek smo kasnije shvatili da pucnjava i ljubav prema Bogu, nemaju nikakve veze. I onda kući. Doma za mene čudesni „beli stolnjak“ , kolači, orehnjača, makovnjača, i već potajno kušana pečenka.

Vani hladna zimska noć, lepršaju milijuni snježnih pahulja. Nad mojim Žegarom, nad mojim Ogulinom, neki duhovni mir, neka kristalna bjelina snijega, jaslice pod borom, tiha sreća i tiha sjeta u mojoj obitelji, u kojoj se svakoga dana, i svakoga Božića, čekalo nekoga tko se nikada nije vratio. Teta bi tako odjednom tiho zapjevala svojim čudesnim koloraturnim sopranom „KYRI ELEJSON“, a ja bio, onako bez nekog posebnog razloga, djetinje sretan. Mnogo godina kasnije, tu istu mi je pjesmu pjevala, moji najdraži slušali je širom otvorenih očiju, ne shvaćajući kao ni ja, u čemu je ljepota i čar. A u susjedstvu se čulo tihano: „Narodi nam se kralj nebeski“. O djetinjstvo, o uspomene, o dragi ljudi.

I danas, nakon toliko godina, u sjećanju mi je na stolu „beli stolnjak“ , kolači i pečenka koja nikad nije i neće mirisati kao tih dana.......

Tiha noć, sveta noć, a u nama ljubav....... jer Božić je. Eeej, da mi je opet biti dijete čarobnom noći zaneseno, da mi je opet djetinjstvo nikad zaboravljeno, da mi je opet biti dio tog prošlog vremena. Vjerujte, u njemu je bilo puno više ljubavi, sreće i poštenja.

 

I stoga, vi koji ste ovu božićnu noć sretni u krugu najdražih, ne

zaboravite na neke, u ovoj noći, izgubljene ljude. Kojima je život

odredio druge sudbine, uzeo radost i nadu. Koji su sami, u nekim možda hladnim sobama, koji nisu okitili bor jer nemaju za koga, kojima nitko neće donijeti poklone. Koji u svojoj usamljenosti neće osjetiti radost Kristova rođenja. Pomislite u svojoj dobroti barem mali trenutak na njih i pošaljite im kroz zvjezdanu božićnu noć, komadić sreće koju je vama Bog podario. Budite ljudi, jer vjerujte, to će vas učiniti sretnim.

 

Nebojša Magdić

BOŽIĆ

2019.

Komentari  
#1 Đebedaja 2020-12-27 22:22
Lipo, ovo već par godin čitam. Lipo, nimaš kaj. Jil si pečenku i bog bogov. Karabit, kolo, bistra hladna zimska noć. Nimaš kak, nego, kulko je semafori bilo ti godin u OGeju? Kladim se manje nego sad.
Citat
#2 fran 2020-12-28 07:37
Dragi Nešice,
toliko lipo si pisal kaj da ti ne pišeš! (Vrni se!)

Blagoslovljen svima Božić i njegovo cilo vrime!
Citat
#3 Domagoj 2020-12-28 11:06
Moja Mirjana već to čitala. Uvijek se oduševi. E da je uz ovaj tekst još neka slika iz tog vremena. Slika kola ili same polnoćke to bi bilo vrhunac.
Citat
#4 Una 2020-12-29 11:06
Vidim da je ovaj post već prije objavljen. Ja sam ga sada čitala prvi put. Nemam riječi. Ne pamtim ta vremena ali su tako divno opisana da mi je žao što im nisam bila svjedokom. Jedno veliko hvala g. Nešo na ovom sjećanju.
Citat
#5 Dr. Irčanin 2020-12-30 00:00
O Sheldone, Sheldone,
zar i ti sine Brute?

Citat:
Teta bi tako odjednom tiho zapjevala svojim čudesnim koloraturnim sopranom „KYRI ELEJSON“, a ja bio, onako bez nekog posebnog razloga, djetinje sretan. Mnogo godina kasnije, tu istu mi je pjesmu pjevala, moji najdraži slušali je širom otvorenih očiju, ne shvaćajući kao ni ja, u čemu je ljepota i čar.
A tko ti je ta KYRI ELEJSON?
(po sijećanju, bez tipkanja molim)

TO SE U MOJE DOBA NI PIVALO A STARIJI SAM OD TEBE.

ups, sorry za velka slova

:P

PS U moje doba Božić je bio Duh
a ne materija
Citat
#6 Đebedaja 2020-12-30 00:37
Kyri elejson. Kaj ni ti nesto u smislu krist se rodi...nezz. To se bas na Božićnim misama pjeva, ponoćka.
Citat
#7 Mama 2020-12-30 11:09
ZA DR. IRČANIN.

Ja sam mlađa od Neše a onda i od Vas pa ipak znam Kiri elejson. Nema polnoćke na kojoj se i danas ne pjeva. Poput "Radujte se narodi" ili "O pastiri".
Čudim se da to ne znate doktore.
Citat
#8 Dr. Irčanin 2021-01-02 00:09
Citat Mama:
ZA DR. IRČANIN.

Ja sam mlađa od Neše a onda i od Vas pa ipak znam Kiri elejson. Nema polnoćke na kojoj se i danas ne pjeva. Poput "Radujte se narodi" ili "O pastiri".
Čudim se da to ne znate doktore.


Draga Mama,

nakon puno i puno grugova oko Sunca, nakon svih tih rotacija, godišnjih doba i promjena vlasti, nakon svih tih rotacija,radijacija i turbulencija, nakon tih svih dozvoljenih i zabranjenih pjesama, nakon Božića i "Božića", nakon Božića od kojeg moraš bježati jer je netko bacio suzavac ispred Crkve, preko Božića kojeg ne možeš proslaviti jer su neki stari preobraćenci zauzeli sva mjesta u Crkvi, pa do Božića koji je zabranjen od još gorih domaćih i svjetskih hoštaplera koji se tobože brinu za naše zdravlje,



....


sve to nešto dobro i pozitivno je u nama, sve ovo drugo, radi prirodne ravnoteže mora, al' stvarno moro biti u njima



Draga Mama, ja sam stvarno i iskreno tu pjesmu zaboravio


Oprostite mi


ali niti Vi draga Mama niti ja, ni svih ovih 13 osoba koji će ovo pročitati neće znati pred špiglom odgovoriti sami sebi "Jesam li ja dobra osoba?"

a istovremeno svih nas13 znamo odgovor
Citat
#9 Đebedaja 2021-01-02 15:31
Dr.molim vad ne kakajte u meko. Neznate Kyri Elejson i bog, niste ga zaboravili nego ga niste niti znali. Eto, gledajte se u ogledalo, samo nemojte u varenje gledat...oči dr.dan ispadoše. Ja znam da sam dobar, jer kakve marve ime, ja sam avion, Concorde štobionorekli. Ako ste vi Cesna jbg, to bad for you.
Citat
Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi