PRIČA O EDI - II DIO

Kategorija: PRICE

O Edi Grdiću, čovjeku koji je za života ušao u legandu, pisao sam ono najosnovnije. Što je tako važno radio ? Ništa posebno a ipak tako važno. Ravnao ljudima kosti. Kako to jednostavno izgleda kad čitate. Ravnao kosti, pa što je tu čudno. Ništa, osim što je on u tome bio gotovo pa umjetnik. Čovjek za kojega se znalo na prostorima čitava bivše države. Ovo je priča koja to potvrđuje.

Bilo je to, tamo negdje, polovicom dalekih 70-ih godina prošlog stoljeća. Nemajući što pametnije raditi, dao sam si u dnevnom rasporedu zadatak da dočekam večernji vlak iz Zagreba, koji je u Ogulin dolazio oko 20,00 sati. Da vidim tko dolazi i da možda, nešto „naleti“. Znate na što mislim. I tako bi, slušajući radio Luxemburg preko 10 metara duge žice koja je služila kao antena smotana pod zadnjim sjedištem Fiće, čekao i promatrao. Jedne večeri vlak stigao, i otišao. Ljudi se iskrcali i krenuli svojim putem. Uglavnom pješice. Ispred prazne željezničke postaje, ostala je samo jedna žena s djevojčicom.  I taman kad ubacim u prvu da krenem, ona potrči prema meni.

„Molim vas da li bi mi pomogli. Da li bi mene i kćer odvezli do hotela“.

Pogledam ženu. 30-35 godina, lijepo odjevena, djeluje pristojno ali nekako zbunjeno. Djevojčica, jedno 10-ak godina stoji mirno, spuštene glave i izgleda mi kao izgubljena. Čudan neki dojam su ostavile na mene.

„Naravno, sjedite. Čas posla smo u hotelu“. Odvezao sam ih do „Kapele“ da bi me onda žena zapitala.

„Poznajete li vi Edu. On ravna ljudima kosti“.

Ja potvrđujem, jer tko ne pozna Edu.

„Molim vas, da li bi nas sutra odvezli do njega, platiti ću koliko god kažete. Došli smo iz Novog Sada i on je mojoj curici zadnja šansa“.

I da skratim. Djevojčica je pred tri godine imala nekakvu nezgodu. Više točno ne pamtim o čemu je riječ. Da li je pala, udarila se ili nešto tako, ali uglavnom, ruka joj je ostala potpuno nepokretna. Ni prstima nije mogla micati. Roditelji očajni. Prošli su sve, objasnila mi je gospođa, ali nigdje pomoći. Bili su u Vojno-medicinskoj klinici u Beogradu, najboljoj medicinskoj ustanovi u Srbiji, bili su u Švicarskoj, obišli su i neke klinike u Njemačkoj i Švedskoj, ali nitko nije mogao pomoći. I onda su čuli za Edu.

„Pa kako za Edu, Bože mili“, pitam iznenađen.

„Znate, sin jedne moje prijateljice služio je vojsku tu u Ogulinu i čuo za čovjeka koji radi čudo s kostima. I tako smo došli, možda on pomogne. Ne znam što dalje, on nam je zadnja nada“.

I drugi dan odvezoh ih do Ede. Tamo sam već domaći, jer sam dosta puta bio na ravnanju prstiju, što je kod košarke uobičajena ozlijeda a kasnije sam još vozio, uglavnom sportaše, do njega. Edo leži u krevetu, podignuto uzglavlje, soba u nekom polumraku.

„Dobar dan tetac Edo. Evo sam vam dopeljal ovu gospu i njeno dite. Ništo joj ni dobro s rukom“. Edo ih pogleda i reče:

„Sidi maća navaj stolac. Da vidimo kaj je s tobum“.

Djevojčica, nekako sva u strahu, pogleda mamu, pa sva trepereći, bojažljivo sjedne na stolac do Edinog krevata. Ispravi se i Edo u krevetu, i malo stenjući, zauzme sjedeći položaj. Godine su ga već dobrano pritisnule i ostavile na njemu trag a piđama u kojoj ga ja pamtim, bila mu je kao nekakvo „radno odijelo“. I uzme on nježno, svojim koščatim dugim prstima, ruku djevojčice, opipa je i prvo što je rekao bilo je:

„A joj. Staro. Ovo je bogme staro. Kadi ste bili dosad“. Pa se namjesti na krevetu i ne očekujući odgovor prihvati se posla. Od svih njegovih intervencija koje sam ja gledao, niti jedna nije trajala više od pola minute. Nježno, gotovo da nisi ni osjetio dodir, on bi ti uhvatio zglob, malo pritisnuo i ....... gotovo.

„Namaži maščum i miruj par dani“. I to bi bilo sve.

Ali ovaj puta nije bilo tako. Sve je bilo nekako drugačije. I tišina u sobi činila se drugačijom. Djevojčica više nije treperila, bila je mirna, prepuštena Edi, majka je sva napeta nijemo promatrala što se događa. A meni je to pomalo bilo čudno, jer do sada nisam vidio da se je Edo tako dugo pozabavio s nekim, pa sam se eto i ja zainteresirao. Prelezio je Edo nježno prstima po ruci djevojčice od šake, preko lakta i prema ramenu i nešto tiho govorio sebi u bradu. Trajalo je to, više ne znam koliko, ali meni je, s obzirom da sam puno puta vidio kako Edo radi i brzo rješava stvar, izgledalo strašno dugo.  A trajalo je možda svega 3-4 minute. Posao završen. Djevojčica je mirno sjedila skrštenih ruku na koljenima i gledala u njega. Onda se on ispravio u krevetu, malo šutio i rekao:

„ Daj da još vidim tu tvoju ruku“.

I onda, kao nešto najnormalnije, dijete mu pruži ruku koja je do tada, bespomoćno mirovala tri godine. U sobi  muk. Nešto čudno. Gledam Edu, pa djevojčicu, pa njenu majku. I danas joj pamtim lice. Sjedila je na stolcu potpuno nepomična a niz lice su joj tekle suze. I onda se dignula, prišla krevetu, klekla, i poljubila Edi ruku. I dugo je nije ispuštala. Ništa nije govorila. Samo je tiho plakala. Onda je zagrlila svoju djevojčicu, i tada su iz nje su provalili osjećaji. Edo se zavalio natrag u krevet. Činilo mi se da je nekako umorniji i iscrpljen. Ili mi se samo činilo. Jer sve je bilo tako iracionalno. Tek kasnije, kada sam vrtio film u glavi, postavio sam si pitanje - kako mu je to uspjelo. Nikada nisam saznao. Čovjek je naprosto bio, ne mogu naći adekvatniji izraz, čudotvorac. Kada se malo smirila, žena je iz torbe nešto izvadila i pružila Edi ali on je to kategorički odbio primiti. Vjerovatno mu je davala novac koji on nikada nije uzimao. Pretpostavljam da se je bojao. Jer bila su to još uvijek čudna, da ne kažem, zajebana vremena. Nikad nisi mogao znati što ti se može dogoditi. I nikada dovoljno opreza. Onda je iz torbe izvukla šteku cigareta i stavila ih na krevet. Raspitujući se o njemu, valjda je saznala, da će samo to primiti. Odvezao sam ženu i dijete natrag u Kapelu a navečer na vlak. Nikada se poslije nismo čuli. Valjda je s djetetom sve bilo u redu. Jer da nije, sigurno bi se vratila.

Nakon  godine dana, Edi sam doveo majku i djete iz Beograda, s gotovo istim problemom. I to je riješio. Jer, bio je čudotvorac.

3. 8. 2018.

Nebojša Magdić