TJEDAN KOŠARKE III. - VJERNA PUBLIKA.

Početkom 60-ih godina, u bivšoj državi, košarka je polako postajala sve popularnija. Radivoje Korać, Ivo Daneu, Josip-Pino Đerđa, bili su već prave zvijezde. Zahvaljujući entuzijastima Rudolfu Salopeku i Dušku Ćurčiću, košarka je ozbiljno krenula i u Ogulinu, tako da je neko vrijeme, uz nedodirljivi nogomet, bila sport broj jedan u gradu.

Dolazile momčadi iz Rusije, pa reprezentacija Nigerije, pa jugo prvoligaši. Na utakmice muške i ženske momčadi dolazilo je sve više publike, tako da je stadion često bio krcat, do zadnjeg mjesta.  Isto tako i kod naše lokalne, „Ljetne lige“.  

Koliko je publika živjela s nama, dovoljno govori zanimljiv podatak, pomalo bizaran, da su navijači znali na željezničkoj stanici čekati Riječanina Josipa Lulića – Lunju, koji je dolazio iz Rijeke igrati za nas, i na ramenima ga nositi u „Kapelu“ na spavanje. Lunjo je inače bio juniorski reprezentativac Hrvatske, igrao u riječkom „Kvarneru“, pa prešao u „Kozalu“. Mi tu „Kozalu“ nakantali doma, i za nagradu, išli „Mikanu“ na večeru. Došli i dečki iz Kozale. Nakon večere, uzeo Đuđa gitaru, Robi-Rubi (Keser) violinu, i udri pjesmu. Mi smo inače, što mi danas izgleda nekako bedasto,  stalno pjevali. I prije tekme, i poslije, i na treningu, i u parku, ma svuda. Lunjo se dignul i došao za naš stol, sa nama pjevao. Inače, s Miodragom Grgurićem – Grgom, Lunjo je znao u Zagrebu haklati,  jer su bili na istom faksu.  Grga ga je pozvao da nam se pridruži a i on je imao želju da dođe u Ogulin, u „Jedinstvo“. Uz pjesmu je pao dogovor. Lunjo došao i završio na ramenima navijača.

Publika nas je jednostavno voljela. Tako sam jednom prilikom, u susretu momčadi Pule izazvao incident. Trčeći u kontru, neki mi je momak podmetnuo nogu, tako da sam dosta nezgodno  pao. Dignuo se, i onako „sportski“, otvorenom šakom, pogodio momka u glavu. Bilo je i malo krvi. Tada se s klupe Puljana diže onako masivni tip, pamtim ga dobro, Đani Jovanović se zvao, i krene na mene. Moji se ukipili na mjestu, samo promatraju a ja kamo ... bjež u publiku. Na sigurno. Kao po dogovoru, navijači mi otvaraju „tunel“ i odmah ga zatvaraju, tako da je Jovanović naletio na neprobojan bedem, a najprije na šaku našeg vjernog navijača, Ivice Košenskog. Za taj „nestašluk“, dobio sam pauzu od pola godine.

Momčad iz SSSR-a - Alma Ata. Ja sam bio vidovit i znao što će se događati, pa sam već onda Rusima udario sankcije i nisam nastupio.

Godina naravno ne znam koja je ali momčad znam. Zadar. 

U gornjem redu, s lijeva na desno: A. Stipetić-Toco, I. Stipetić-Cilinadar, Mile Miljenović, Nebojša Magdić, Simo Vučini, košarkaška legenda Krešo Čosić i I. Miše.

Donji red: Kupršanin, Klarić, Wolf. 

Rezultat tekme ne znam ali koliko se sjećam, bila je mala razlika. Za Zadar, naravno.

Ja u prvom planu. Ma vidi ti te mišiće. Kakva sam bil mrcina, ne mogu verovat.

J. Luluć-Lunjo, Riječanin na privremenom radu u KK "Jedinstvo" u Ogulinu.

 

22. 3. 2023.

Nebojša Magdić