PROFESOR - KRAVE - GITARA I MLIKO SA ŠKRALUPOM PO KEM MORE I MAČKA POJTI.

Kolega Mario Pušić iz Jutarnjeg lista, pravi je umjetnik u pronalaženju sasvim običnih životnih tema. Majstor u pronalaženju priča o ljudima, koji se svojim životima razlikuju od nas. Ovo je priča koju trebate pročitati do kraja. Podsjetila me na moje dječaštvo. Pred godinu dana napisao sam post sa sličnom temom – krave, paša, klepka, brunza, klisanje.......ali sam ga negdje zagubio. Zato za sada, pročitajte ovo. Neke će podsjetiti na mladost, neki će nešto naučiti a svi će Matiji, sasvim sigurno – skinuti kapu. 

Da bi rano mogao ustati, mora rano leći, a da bi rano legao, mora cijeli dan naporno raditi - ovo je dnevna rutina prosječnog hrvatskog farmera i po tome se Matija Grgurić iz Ogulina nimalo ne razlikuje od drugih. Ono što ovog mladića čini drukčijim je, recimo, to što svoje mlijeko ne daje na otkup, već ga, onako američki, svakog jutra svježeg u bocama razvozi gradom i njime opskrbljuje 70 obitelji, svojih sugrađana. Razloga zašto je potpuno drukčiji od drugih ima više, primjerice, Matija je nesuđeni profesor engleskog jezika i sociologije koji je svakodnevicu u školskim klupama zamijenio štalom. No, jedan razlog je ključan - ovdje je sretniji.

 

U Ogulinu je završio hotelijersko-turističku školu, odradio je potom jednu godinu na recepciji Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, a zatim je upisao engleski jezik i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postao je prvostupnik, odslušao je sve predmete i preostalo mu je desetak ispita do kraja, no onda se odlučio na životni zaokret. Kaže da odluku nije donio preko noći, već promišljeno i da nije “puko”, kako su pomislili njegovi najbliži, rodbina i prijatelji. Opet, pitamo ga, nešto je moralo biti presudno.

 

„Dosta sam temeljit i smatram da moram biti najbolji u onome što radim. Tako sam i toj djeci kojoj sam počeo predavati jedan školski sat pripremao gotovo cijeli dan. U ovom poslu, koji mentalno nije kompleksan, meni mozak stalno radi. Znači, dok čistim kravlju balegu, stalno razmišljam, propitujem se, pronalazim nedosljednosti u svojim stavovima, pokušavam odgonetnuti zašto je to tako i tražim način kako da to dovedem u red“,  kaže nam Matija, filozof koji sebe opisuje optimističnim nihilistom, svira gitaru i komponira, sluša progresivni metal, pije craft pivo, planinari i trči trail utrke.

On na farmi na kojoj radi ujedno i živi, doslovno spava kat iznad svojih životinja, parsto metara od svoje rodne kuće i ni kilometar od središta grada, u dijelu koji se zove Podvrh. Obitelj mu se uvijek bavila poljoprivredom, u štali bi imali kravu ili dvije, a u jednom trenutku došli su na njih šest. Matija je studirao i nije previše zavirivao u štalu. Kako je išao prema kraju studiranja, tako su roditelji razmišljali da rasprodaju krave. No, Matija ih je, priznaje, neugodno iznenadio svojom odlukom.

„Ha, ne znam, skupilo se svega. Još na Bjelolasici sam shvatio da nisam baš zaposlenički tip jer ne trpim autoritet. Ima tog mojeg perfekcionizma u pripremi nastavnog sata u osnovnim i dvije srednje škole u Zagrebu, gdje sam obavljao praksu, koji me ubijao. Osim toga, ja sam slobodarski tip, a kao nastavnik si stalno pod povećalom. Onda me je počela zanimati zdrava hrana, pa proizvodnja zdrave hrane i tako se malo po malo stvarala ideja. No, za ovo što sam napravio trebalo je hrabrosti. Ne samo da nisam imao podršku obitelji, već su pomalo za mene bili zabrinuti i prilično tužni“ , priča Matija, priznajući da je u početku bilo trenutaka u kojima je propitivao odluku, ali je sada siguran da je ona bila ispravna. Na kraju krajeva, upravo je prošla prva godina otkako je uzeo u najam davno napuštenu farmu u blizini kuće i napunio je svojim kravama. Prihodi mu se sastoje od prodaje teladi i proizvodnje mlijeka, a nešto kapne i državnih poticaja. Zadovoljan je jer može od toga živjeti, a ostaje mu dovoljno da obnavlja mehanizaciju. Nada se da će uskoro sa svojim OPG-om moći otkupiti objekt u kojemu je u najmu, pa i zaposliti nekoga da više ne mora sve raditi sam. Doduše, roditelji mu pomažu, majka pospremi suđe i sredi robu, otac pomogne oko sijena i sitnih popravaka. Planira širenje sve dok na tržištu osjeća potrebu za svojim proizvodima, a ona se povećava. Evo kako izgleda jedan njegov radni dan.

„Volio bih se buditi u 4 sata jer bih onda sve stigao napraviti, leći u normalno vrijeme i sutradan se opet rano probuditi, ali to često ne izgleda tako. Evo, danas sam u štali bio u 5. Prvo što moram učiniti jest očistiti balegu i sve izvesti u tačkama van. Staja nije pravljena za krave, već idejno za svinjac, a nedostaje mi mehanizacije pa zato ručno radim mnogo više nego što se to radi na drugim farmama. Za to mi treba oko sat i pol. Nakon toga napajam krave, također ručno, amperima. Imao sam pojilice, ali nisam bio zadovoljan jer su dosta močile pod, pa je bilo neuredno i više posla za čistiti. Zatim slijedi uređivanje krava. Perem ih straga, repove i vimena, jer dok ih dojim uvijek me opale repom, pa je onda bolje da to učine čistim repom. Za to mi treba još oko sat i pol. Onda ih nahranim i krenem s mužnjom. Mlijeko stavljam na hlađenje u laktofriz, za što mi treba još oko dva sata. Nakon toga se operem i pojedem doručak. Slijedi pretakanje mlijeka u boce. Javljam mušterijama porukama kada krećem, a oni potvrđuju narudžbe. Treba mi jedan sat da razvezem sve boce.

Nakon povratka kući imam vremena da kratko predahnem, a onda sjedam na traktor i odlazim na njivu. Kad se vratim, perem laktofriz pa sve povratne boce. Na to ode još oko dva sata. Onda opet hranjenje, sve skupa tri sata. Ako nema nepredviđenih situacija, gotov sam u 20 sati. No, često to bude kasnije, nekada zadnje tačke izvezem iz štale i pola sata nakon ponoći“,  kaže Matija, dodajući da to što previše radi samo znači da proizvodnja nije optimizirana.

Ovisno o situaciji, ponekad izađe van na pivo, ali to se u posljednjih šest mjeseci dogodilo samo nekoliko puta. No, od vlastitog zadovoljstva puno mu je važnije da njegove mušterije budu zadovoljne s uslugom, a do kvalitete proizvoda mu je izuzetno stalo.

„Znači, dok dođem u fazu razvoženja mlijeka, iza mene je šest sati rada, ali to svakako bude u prijepodnevnim satima. Na pragu ostavim bocu, stisnem zvono tek toliko da znaju da je pošiljka isporučena i krenem dalje. Bude tu ljudi koji uzimaju svakodnevno po litru ili onih koji uzimaju svaki drugi dan, pa i svaki treći. Ja uredno vodim evidenciju pa na kraju obračunam iznos. Cijenu od šest kuna po litri svježeg mlijeka visoke kakvoće i masnoće od 5 posto s dostavom smatram prihvatljivom, no svejedno, Ogulin i nije spreman za više od toga“ , priča nam ovaj ogulinski farmer.

Mlijeko koje proizvodi je toliko gusto da korisnici u njega, kaže, moraju dolijevati vodu kako bi ga razrijedili. To se događa jer krave muze samo jednom dnevno.

„Nisam to izmislio, nego sam vidio da tako rade neki farmeri u Americi zbog kvalitete koju dobivaju, iako na račun toga na količini gube oko 40 posto. Meni je to i praktično jer večernju mužnju ne bih stigao ni obaviti, krave su u boljoj formi jer ih dojenje iscrpljuje i zato daju mlijeko s puno proteina. Ja kupcima prodajem svoj proizvod direktno, mlijeko koje oni dobivaju je nekoliko sati ranije još bilo u kravi, što znači da je svježe. Nema šanse da dobiju i kap od dana prije jer ako mi se i dogodi da tada ne prodam sve, ostatak popiju telići. U tom smislu sam zaokružio proizvodni proces. Želim da on bude i ekološki, sada skoro jest, ali radim na tome da bude takav u potpunosti“,  govori Matija o svojim planovima.

Klinci koje je upoznao prije nekoliko godina su mu rekli da je budala jer po cijele dane radi ni za što. No, on razmišlja upravo suprotno, govoreći da više ne cijeni profesorsko zvanje koliko ga je cijenio nekada.

„Mislio sam da na tu djecu možeš nekako utjecati, usmjeriti ih, ali to baš nije tako, pa čak ispadaš luđak zbog nekih svojih stavova. Onda se sve svodi na to da ih naučiš engleski. Pa što, big deal! Ovdje imam drugi cilj. Zapravo, važnije mi je da proizvedem svoju hranu nego da nekoga naučim engleski. Nadam se da neću zauvijek biti u toj štali, iako mi to ne bi bio problem. Dakle, ne mislim da ću to moći raditi do svoje 70. godine, već planiram s vremenom imati radnu snagu, a ja ću dalje razvijati biznis. Nadam se da ću u pet godina otkupiti farmu i imati zaposlenika. U konačnici, želim dokazati da se i u ovom poslu može biti ugledan i cijenjen član društva, pa da sa svojim specifičnostima porušim sve stereotipe - kaže Matija.

Evo, nisam umro posljednjih sedam godina - odgovara na pitanje može li se živjeti od mužnje krava.

 

„S kravama to ide polako, nemam kapital da udvostručim proizvodnju odmah, pogotovo zato što sam odlučio odgajati svoju telad. Dakle, nikada neću kupiti kravu jer jako pazim na genetiku i radim ono što rijetko tko radi, a to je križanje mliječnog i mesnog tipa simentalke. Za moj način proizvodnje meni ne odgovara visoka proizvodnja mlijeka jer ona nosi kompliciranu hranidbu, osuđen si na dodavanje dodataka, a to mi onda nosi odmak od ekološke proizvodnje. Grlo kakvo meni odgovara ne mogu kupiti na tržištu i zato ih sam križam. Ponekad mi treba i mjesec dana da izaberem bika kojeg želim za svoju kravu. Ljudi i ne znaju da svako sjeme ima i po 50 indeksa u specifikacijama. Sada čekam sjeme jednog bika iz Bavarske. Ono što mi je bitno jest da mi krave nemaju rogove, pazim na tip mlijeka itd. Kada radiš sve to sam, tako selektiraš, onda ti treba više vremena da financijski to na kraju oplemeniš. Zato treba biti strpljiv - kaže nam Matija.

Najstarija krava u njegovoj štali je Lola, slijede Paloma, Gita, Poli, Helga, Vita, Vilma, Volga, Verona, Selma, Snješka, Šarlota, Marisa, a dva mala telca su El Toro i Ezop. Imena bira po prvom slovu oca. Sve smo ih upoznali u štali. Svaka je osobita na svoj način. Sve su mazne, jer ih je Matija razmazio. Neke su mišićave, druge mršave, neke ne muču nikada, neke ponekad.

„Iz sobe ih čujem i mogu razaznati koja je koja. Zašto muču? Iz puno razloga. Recimo, one su bolji alarm od psa. Znači, kad se događa nešto čudno, kad netko stupi na imanje, kad se tele odveže i slično, one upozoravaju“,  govori Matija, koji osim krava ima dvije mačke bez imena i psa Lucu.

Svira gitaru u večernjim satima i ponekad sklada, ali samo ako sve završi na vrijeme i kako treba. Inače mu nije do glazbe jer bude ljut na sebe.

„U određenom smislu mrzim glazbu jer nitko zapravo u njoj nije napravio dobar posao. Imam prigovor svakom bendu i uvijek se pitam zašto nešto nisu napravili bolje. Žanr u kojem se vidim nisam pronašao, pa stvaram svoj. Hajde da malo filozofiram, dakle, ja bih htio da glazba bude što kraća i sa što više sadržaja, nutrijenata, da je zgusnuta. Teško je naći balans između racionalnog i emocionalnog dijela jer je dosadno ako imaš samo jedno i samo drugo. Teško je napraviti nešto toliko komplicirano, a da bude prihvatljivo i nekome tko neće previše razmišljati o glazbi. Mora biti jako melodično, ali da ispod toga ima materijala i kad slušaš istu stvar i dvadeseti put“,  smatra Matija Grgurić, koji zato, kaže, ne bi nikad svirao u bendu. Strog je i kritičan prema ljudima i svijetu, ponajviše prema sebi, a blag prema svojim ljubimicama, shvatili smo to kada nas je uveo u štalu. Njegove životinje ne očekuju samo sijeno i kantu s vodom, već i dnevnu porciju maženja, a svakoj je, smatra, važno dati jednako ljubavi.

Blago (krave) moraš volit. I ranit. I njegovat. Lejte kako su lipe i čiste koga su "sad na" izašle ispod tuša.

9. 7. 2020.

Jutarnji list / Mario Pušić