MLIJEKO, PIĆE NAŠE MLADOSTI

 

Svako malo u ovom našem Međuzemlju, gdje se ni Tolkien ne bi snašao, neka nova afera. Sada je na redu ona mliječna, i ako nisam siguran da, dok ovo slovkam, nije iskrsnula i neka nova.

U mlijeku, ničim izazvani stručnjaci pronađoše višak nekakvog aflatoksina, koji ako baš ne moramo, molit ću lijepo, ne bi trebali konzumirati. Fino. Sada su se odjednom sjetili. A što je se generacijama ispred nas. Da li će im od konzumacije takvoga mlijeka izrasti treća noga, oko na čelu ili će se onaj atavizam od trtice ponovno pretvoriti u rep. Kažu, radi se o karcenogenoj materiji koju proizvode neke vrste plijesni, koje su pronađene u kukuruzu korištenom za ishranu stoke. I nije baš zdrava. Isti slučaj događa se i u regiji. U BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, Bugarskoj te u Srbiji. A tamo su naši istočni susjedi, snalažljivi kakvi već jesu, stvar promptno riješili: jednostavno donošenjem uredbe po kojoj je dopušteno da mlijeko sadrži do 0,5 mikrograma po kilogramu, umjesto dosadašnjih 0,05. Ej bre, deset puta više. Pa parafraziram onu iz 90-ih: „Nitko nema što Srbin imade, 10 puta više plijesni, baš od svoje Vlade“. No nije samo „region“ u pitanju. Isti slučaj javlja se širom Europe. Mađarska, Nizozemska, Njemačka…….Alkoholičari trijumfiraju. Oni, uvijek vjerno dobroj kapljici, likuju: evo vam vašeg mlijeka pa uživajte. I strahujte. I ispiše čašicu u naše zdravlje.

A sve me ovo podsjeća na onu ptičju gripu, pa na onu svinjsku i tako dalje. Jer poslije takvih katastrofičnih vijesti, dogodilo se uglavnom nije ništa. A netko je dobro ušićario. U kazalištu lutaka koje se zove „Svijet – globalno selo“, netko studiozno vuče končiće i manipulira našim malim životima. Lutke na koncu uvijek su najisplativija investicija. Jer, tko nam jamči da iza svega ne stoji recimo moćna industrija GMO, koja će sada, na koljena bačenim stočarima, ponuditi svoju stočnu hranu s genetski modificiranim organizmima. Ne zaboravimo da je GMO lobi jedan od najjačih u svijetu, pa im nije nikakav problem malo po svom ukusu i za svoje potrebe, izmodelirati političko-gospodarske strukture pa i medije, da porade u njihovom interesu. Jer kukuruz, soja i silaža proizvedena kod nas opasna je, pa nas bijeli svijet, uvozom „svoje zdrave i kvalitetne hrane“, spašava.
I nakon svega, dođe mi da zažalim na onim vremenima kada je sajmište u Ogulinu srijedom bilo puno krava i krupne stoke, kada su se pastiri natjecali tko će se ranije dignuti da bi osigurao bolju pašu za svoje blago, kada je po škorupu mogla protrčati mačka a da ne propadne, kada su se sir i maslac radili od mlijeka, kada nas nije bilo briga za količinu masnoće u tom mlijeku jer ono je jednostavno bilo – zdravlje. Siguran sam da će od svega biti po onoj staroj: „Tresla se brda……“. I na koncu ništa. A priču o onom pravom mlijeku, gustom, sa čarobno masnim žutim škorupom, priču o vremenu kada je recimo u Žegaru bilo 400-500 komada krava, kada smo ko klinci čekali po sat vremena da bi poslije paše napojili blago…….jednom drugom prilikom. A do tada, ako sumnjate u mlijeko, pa zna se – pijte vinčeko. Bog i fala i nemojte kaj zamerit.

P.S.

Namjeravao sam o tom mlijeku pisati odmah nakon „otkrića“ aflatoksina ali su me političke teme malo usporile pa me je Uski pretekao. No on i ja to gledamo svaki iz svog kuta pa nije naodmet, ako nemate pametnijeg posla, oba posta pročitati. Od toga nećete biti pametniji ali ni gluplji. Samo ćete izgubiti vrijeme. A njega tako nezaposleni, i onako imate isuviše.

 

5. 3. 2013.

Nebojša Magdić