MEĐUNARODNO PRIZNANJE. JESU LI SANJALI OVAKVU HRVATSKU
Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. No čini mi se, da se pozlata sa slova sve više ljušti. Sve je manje rszloga da povijest pišemo zlatnim slovima.
Prošle godine međunarodno priznanje Hrvatske, obilježio sam prelijepom pjesmom S.S. Kranjčevića, MOJ DOM. Evo prve dvije strofe:
„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.......“.
Ove godine, na 30. obljetnicu priznanja, negdje duboko u sebi, vjerujem i poput vas, osjećam gorčinu. I danas ćemo izvjesiti zastave, održati neke male prigodničarske proslave, pogledati na TV niz emisija o našim uspjesima a već sutra, vratiti se u gorku stvarnost. I stoga na prijedlog jednog čitatelja bloga, ponavljam post – JESU LI SANJALI OVAKVU HRVATSKU. Zašto ponavljam. Zato što u postu, nažalost, za gorčinu imamo dovoljno razloga.
JESU LI SANJALI OVAKVU HRVATSKU ?
Ovaj postić je malo duži, pa ako nemate strpljenja, jednostavno preskočite.
Može li vas ogorčiti jedan običan članak s jednog običnog hrvatskoga portala. Zavisi o mnogo čemu – o vašem mentalnom sklopu, o vašoj financijskoj situaciji, o cikloni ili južini u zraku. Meni se valjda sve poklopilo, dovoljno za za jedan post. Evo o čemu se radi.
Na istočnom kraju plaže Žnanj u Splitu, u šumi borova i čempresa, početkom ovog mjeseca otvoren je supermoderni objekt. Prestižna lokacija, objekt energetskog razreda A, građen od najkvalitetnijih materijala koji se trenutno mogu nabaviti u svijetu. Zgrada ima dvije etaže. U suterenu je ulazni lobby s recepcijom, fitness i wellness površine 470 kvadrata s vanjskim bazenom i teniskim igralištima. U devet katova smješten je 41 superluksuzni stan od najmanjeg koji ima 90 kvadrata do najvećeg s 195 kdvdrata. I svi imaju pogled na more.
A stanovi, čudo jedno. Vrlo pametni a znaju sve i imaju sve. Ugrađene kamine, roštilje, motorizirane krovne prozore, proruprovalna vrata koja se otvaraju otiskom prsta, ugrađeni vrhunski klimatizirani Daikin Alrhrema sustav, podno grijanje a u svakom je stanu ugrađen sustav „pametnog stana“ koji upralja klimatizacijom, rasvjetom, roletnama i tko zna čime još. U takvom stanu iz snova ne trebate ništa raditi. Dovoljno da postojite i da ste iskeširali nekakvu lovu za jedan ovkav luksuz. Kolika je cijena takvoga luksuza pitate?. Ma kaj god. Prava sitnica - od 2 milijuna i 250 tisuća kuna do 8,5 milijuna kunića za stan. A možete platiti i u eurima. Ili dolarima, svejedno. I prodano je. Šezdeset posto ovih stanova iz snova, kupili su hrvatski građani. Da li su među njima možda i oni koji su 91-e u rat krenuli u trapericama i tenisicama, snivajući neku drugu Hrvatsku. Kretensko pitanje. Oni, ako su imali sreće i ostali živi, pošto su im lopine uništili poduzeća, kopaju po kantama za smeće, konkuriraju Ciganima kradući im ispred nosa staro željezo, čekajući s drugima ispred pekara ili trgovačkih cenetara 20,oo sati, da bi kupili jeftiniji stari kruh. Tjeraju ih krajnje nehumano iz kuća ili stanova ako fulaju koju ratu kredita, stavljaju im hipoteke i na njihove promašene živote, kradu im budućnost i nadu, djecu im tjeraju širom svijeta za koricom kruha. Lopovi, gamad, kriminalci, banditi, pljačkaši, svi zajedno eufemistički nazvani političari....... prodadoše u ime naroda i države, sve. I banke, i strateška poduzeća, i Plivu, i INU-u i telefoniju i ... sve što je vrijedilo. A pri tome, u njihove nezasitne džepove, pala je sigurno dobra „pinka“. Sve u ime Hrvatske. I da bi se osigurali, nama su mudro bacili idološku kost da se do krvi glođemo oko nje, dok su sebi, stvorivši svoje interesne skupine, osigurali budućnost stvorenu na životima hrvatske mladosti. Vrlo mudro okupirali su za sebe politički teritorij, na kojem, samo zbog svojih interesa, potenciraju sukobe i političku nesnošljivost. Mrzimo se i koljimo međusobno, jer to je nukleus njihova uspjeha.
A njihova, ne zlatna, već dijamantna mladež, vozi „pile“ od 100 tisuća eura i gazi nekažnjeno po cesti što stigne, češe jaja na tatinim jahtama od milijun eura, snifa najfiniji kokain i sluša Claptona, a ako studira, onda su to prstižna svjetska sveučilišta, gdje se semestar plaća u tisućama eura. Oni imaju sve. I tatine firme, i vile prvi red do mora, i tajne račune na Kajmanskim otocima, i budućnost.
A ona mladost koja je branila i sanjala Hrvatsku ?. Mnogih od njih više nema. Mnogi od njih otišli su u ime Domovine i više se nisu vratili. Ostavili su prazninu u svojim domovima, ostavili su tugu majkama i očevima, ostavili su neljubljene ljubavi baš kada su trebali ljubovati najviše. I dok je dijamantna mladež, dijamantni tatini sinovi, po ekskluzivitetima Europe kozumirali dekadenciju, neka druga mladost dala je Domovini jedino što je imala – svoje živote, svoju mladost, svoje zdravlje, svoje nedosanjale snove.......
Ovakvu Hrvatsku bez vizije, moralno razorenu, gospodarski opljačkanu, podijeljenu svim mogućim ideologijama, uništenu do temelja, Hrvatsku kojoj prijeti nestanak, sigurno nisu sanjali. A mi. Hoćemo li dignuti ruke i odustati od svega. Od bitke protiv lopina, velikih i malih šerifa, arogantnih službenika, vozača autobusa i majstora centralnog grijanja koji odjednom postadoše milijunaši. Hoćemo li se prepustiti nosačima deviza u torbama, nesposobnim ministarima, pokvarenim političarima koji nemilice čerupaju ovu jadnu zemlju. Ako to učinimo, ako se predamo, sve je izgubilo smisao, sve je bilo uzalud. Onim momcima iz 91., ratnicima u trapericama i tenisicama koje smo čekali a nisu se vratili, to nemamo pravo učiniti.
15. 1. 2022.
Nebojša Magdić