Kako ljudi moji, vrijeme prolazi. Ni da trepneš okom, a ono prođe četvrt stoljeća. Toliko, i još malo više, prošlo je od kada smo stari, Plavi most, nakon točno 111 godina vjernog nam služnja, poslali u „penziju“, a dobili novi. A na to smo potpuno zaboravili, unatoč činjenici da je to bila iznimno važna investicija, koja je grad spasila mnogih problema, koji su nastajali za vrijeme čestih poplava.
Onako neformalno, u tišini i bez nekakve pompe, sastali su se nedavno, obilježavajući 25 godina od izgradnje mosta, glavni akteri, u to vrijeme „odgovorni“ za njegovu izgradnju. Pa su se onako uz uspomene, malo družili projektant dr. sc. Petar Sesar ispred Instituta IGH, mr. sc. Igor Džajić dipl. ing. građ. , koji je u to vrijeme bio voditelj gradilišta mosta za tvrtku Viadukt, Ivan Kolić, naš tadašnji gradonačelnik, i voditeljica projekta ispred grada, gđa. Vesna Salopek Košutić. Njezin suprug g Marinko Košutić bio je neformalni svjedok vremena, i fotografski bilježio napredak projekta.
Tom prilikom u Ogulinu je boravio i predsjednik Vlade RH, mr. Zlatko Mateša. Uobičajeno presjecanje vrpce, prepustio je desetogodišnjoj Mateji Ferić.
I kako se po običaju, u takvim prigodama sječe vrpca, tako je bio i ovaj puta. I na vrpcu se potpisao ministar Radić, te neki od sudionika tog događaja. Taj mali dokument naše povjesti, našao se, ne znam kojim čudom, baš kod mene. Biti će da sam ga, onako sklon krađama, jednostavno otuđio. Da ne kažem – ukrao. Ako u Gradu imaju nekakvu arhivu, drage ću im volje, tu vrpcu vratiti.
Stara ekipa 25 godina nakon gradnje novog mosta: projektant dr. sc. Petar Sesar, mr. sc. Igor Džajić dipl. ing. građ., Ivan Kolić, naš tadašnji gradonačelnik, i voditeljica projekta ispred Grada, gđa. Vesna Salopek Košutić. Njezin suprug g Marinko Košutić bio je neformalni svjedok vremena, i fotografski bilježio napredak projekta.
Stari "Plavi most" vjerno nas služio 111 godina. Pa se umorio. Evo što sam napisao kad je "odlazio":
Sutra ili prekosutra – odlazi nam prijatelj. Star i oronuo. Čini se da više nikome – potreban nije. "Najstariji" Ogulinac, odlazi tiho iz naših života. Sutra ili prekosutra, moćne će dizalice otrgnuti stari "Plavi most" iz njegovih korijena, te ga odvesti u zaborav. Umoran i dotrajao, ležat će negdje kao hrpa starog željeza bez svrhe i smisla. Pada mi u ovom trenutku na pamet glupa misao – može li most pamtiti ?. Ako može, pamti li naše mladosti, tuge, radosti ?. Pamti li neka davna vremena, u požutjelim knjigama tek zapisana ?. Pamti li neke od stotina tisuća, od milijuna velikih i malih nogu, što žuraše preko njega, u 118 (111) godina dugom životu ?. Pred kraj, više ga nismo voljeli. Postao je prepreka našim ubrzanim životima, na svojim onemoćalim leđima više nije mogao nositi naše metalne ljubimce i jednostavno…….išao nam je na živce. Kao što svaki starac, ide na živce mladima. A sada kad odlazi, najednom shvaćamo – odlazi prijatelj. Neki dobar, dragi prijatelj. Ali, nije u pitanju niti ljubav, niti prijateljstvo. U pitanju su samo naša sjećanja, na vremena kada smo bili i mlađi i ljepši. I zato ustvari – ne odlazi nam samo most. Odlazi s njim i dio naše mladosti, dio naših ljubavi. Kao što sve u životu – odlazi i nestaje.
Dio vrpce s nekim potpisima sudionika puštanja u promet novog mosta. Vrpca je kod mene. Valjda sam je nehotice ukrao.
Ako treba, ja ću je vratiti.
Članak iz Večernjaka. Dostavila mi Ivanka Puškarić
Mateja reže vrpcu
Photo by MH i IGH
.jpg)
.jpg)
.jpg)
