ROBERT PAULETIĆ-NAJMLAĐI POBJEDNIK "KVISKOTEKE" SLUČAJNO NAVRATIO U OGULIN

 

Dva mjeseca nisam ništa pisao a ni čitao poruke i komentare na blogu i na fejsu. Evo sada nemam pametnijeg posla pa  malo šaram i čitam zaostale poruke. Naravno, ne sve jer ih je previše, već onako napreskok. I tako slučajno naletih na poruku naše nekadašnje Ogulinke, Mare Crvendać-Stipetić, košarkašice KK „Jedinstva“ i supruge pok. Ivana Stipetića – Cilindra. Traži me Mery za pomoć da otkrijemo identitet jedne gospođe. U priči se pojavljuje i nekadašnje „čudo od djeteta“, Splićanin Robert Pauletić, najmlađi pobjednik legendarne „Kvikoteke“. Pobijedio je sa samo 15 godina, što je bila prava senzacija. Robert je fejs prijatelj s našom Marom, pa ju je zamolio za pomoć, kako bi našao ime jedne gospođe. Jer posjetio je Ogulin i o tome napisao zgodnu pričicu. Pročitajte, zanimljiva je.

„Priko vikenda vodija san, ka šta znate, didu Đovanija (83) i Milu Roditeljicu (82) u Zadar na ručak, a kasnije smo se zaletili i u - Ogulin. Nikad nisan bija u Ogulinu. A tamo je moj otac Ivan zvan Đovani, ratno siroče bez oca i matere, proveja tri godine u učeničkom domu, negdi između 1953. i 1956.

Ima je 15 godina kad je stiga u Ogulin, i još su mu živa sićanja na nogometne utakmice koje je tamo odigra, na prijatelje iz doma i na gimnazijske dane.

Stigli smo u Ogulin popodne. Prvo smo potražili zgradu gimnazije, pa nas je neki ljubazni čovik uputija.

- Ne, to nije ta zgrada! - odmahnija je ćaća glavom kad smo je našli.

- Možda je ovo nova gimnazija, a postoji vjerojatno i stara. Ne zaboravi da je to bilo prije skoro 70 godina! - mudro san zaključija i nadoda: - Čekaj, iden pitat nekog starijeg čovika, takav bi moga  znat taj podatak!

U obližnjem kafiću sidile su dvi simpatične staričice. Priša san i zapita ih:

- Oprostite, tražimo staru ogulinsku gimnaziju. Moj ju je otac, evo ga dolazi, pohađa pedesetih godina prošlog stoljeća. Znate li možda di bi bila ta zgrada?

- Naravno da znam - odgovorila je jedna od starica. - Ja sam upravo tih godina pohađala tu gimnaziju!

U međuvremenu je stiga i Đovani.

- Koja ste vi generacija, gospodine? Sjećate li se koga od polaznika? - pitala je žena.

- Pa, bila su tu braća Momčilović, sjećam se Dane... - počeja je otac.

- Da, Dane Momčilović, on je umro.

- Znam da je Dane umro. Bio je i jedan Fabić, znate li šta o njemu?

- Kako ne, Fabić. Umro je i Fabić.

- Fabić umro? Baš mi je žao - rastužija se otac. - Možda znate i Šprajca?

- Naravno, Šprajc! I Šprajc je umro!

Nisan moga izdržat pa san se uključija u konverzaciju: - Izgleda mi da ste samo vas dvoje ostali živi iz te generacije!

Gospođa se veselo nasmijala. Ona i moj otac još su malo pričali, i sitili se još trojice kolega (svi su umrli), a onda nam je dala precizne upute, pa smo s lakoćom našli staru gimnaziju.

Kad smo se vratili u auto, mater je pitala oca:

- Šta si to priča s onin ženskama toliko?

Isprid stare gimnazije oca su preplavile uspomene. Bilo mi je drago zbog njega. Vidili smo i učenički dom koji je pohađa. Ogulin je inače krasan gradić, obišli smo i utvrdu Frankopana (danas muzej) i dramatični Đulin ponor. Isplati se otić tamo sve to vidit.

Dobroj gospođi iz Ogulina (žaj mi je šta je nisan pita kako se zove. Možda iman nekog prijatelja iz Ogulina koji je poznaje?) želin da ostane živa i zdrava još bar 20-30 godina, da ne izumre uspomena na staru ogulinsku gimnaziju“.

 

Evo, to je priča Roberta Pauletića. Šteta što nisam do toga prije došao, jer bi svakako priča bila zanimljiva za urednike monografije o našoj Gimnaziji, koja je, kako čujem izišla iz tiska. Ne znam da li je bila nekakva službena promocija jer, ponavljam, nisam pratio ništa.

U međuvremenu, Robert je otkrio identitet gospođe. Radi se o našoj sugrađanki Marti Ivošević.

 

3. 7. 2021.

Nebojša Magdić