JOSIPA I HIMNA

Imamo predsjednika. Dobro izbalansiran govor, državnički intoniran, obećavajući. Ima tu još detalja koje su naše TV kuće popratile ali me ti detaljčići baš i ne zanimaju. Meni nikako nije sjela Josipa i njena izvedba Lijepe naše.

Vidim da u komentarima ima raznih mišljenja, neki kažu genijalna, nezaboravna, ali većini, čini mi se, nije ta izvedba sjela. Znam Josipu odavno, još iz kultnog „Kulušića“.  Pamtim njene nastupe s O Harom. Pamtim njene maestralne izvedbe „Niz polje idu babo sajmeni“, „Vila Velebita“, „When a man loves a woman“ i da dalje ne nabrajam. O briljantnom „Dnevniku jedne ljubavi“ da i ne govorim. Genijalna ekipa glazbenika, Metikoš i Krajač i neponovljiva Josipa. Za glazbene anale. Ali dati Josipi da na tako značajnom događaju kao što je inaguracija predsjednika države, otpjeva himnu, otpjeva onako kako je ona zamislila, u najmanju je ruku, jer Josipa je glazbeno nepredvidljiva,  nerazumna odluka. Postoji glazbena diva Josipa Lisac ali postoji i nešto daleko nam važnije – himna. A to što nam je Josipa servirala, sve je, samo ne himna. Usprkos tome, ona je za mene, uz Zoricu Konđu, glazbeni vrh. Samo, ne daj joj himnu, ako Boga znaš.

19. 2. 2020.

Nebojša Magdić