ADIO ARSENE

 

Otišao je Arsen. Ali, to je samo iluzija. Jer ne može otići netko, tko je ostao živjeti duboko skriven u srcima onih, koji su ga, dugi niz svojih mladenačkih godina čuvali k'o dragocjenost. Na puste poljane nebeske, tek toliko da nas rastuži, otišao je čovjek čije su nas pjesme duboko dirnule. U našu najdublju intimu pohranio je sjećanje na ljubav, na more, na „ tople obale djetinjstva“ uz koje smo bili „vezani k'o čamci“.

 

Arsen je bio pjesnik i pjevač, koji nas je svojim stihovima, nekako ljubomorno čuvao u svom čudnovatom svijetu, braneći nas od grubosti i surove stvarnosti. Toplinom mora i juga, ulazio je u skrovite djeliće naše duše, darujući nam mir i sjećanje na neke zaboravljene ljubavi.

U grubom svijetu, tu oko nas, on je ljepotom svoje poezije prosipao dragocjene rime, dijeleći ih poput biserja iz skrovitih šibenskih uvala.

Arsen je beskrajan romantik. Kako netko reče: romantik u iskrenom i autentičnom smislu. I zato su ga samo takvi mogli voljeti.

Moj prvi pravi „susret“ s Arsenom bio je kroz čudnovatu pjesmu "Moderato kantabile". To je inače i film iz 1960. s Jeanne Moreau i Belmondom u glavnim ulogama. Živjeli smo tada u Karlovcu. Kod kuće smo imali gramafon, što je bila rjetkost, i mama je jednoga dana iz Zagreba donijela singlicu na kojoj je bila ta pjesma. Na poleđini je Arsen, koliko se sjećam, naveo:

„Napisao sam ovu pjesmu kao dug autorima filma i samome sebi“. Gledao sam film. Bio sam klinac još nespreman za pravu ljubav i ne znam da li sam sve baš najbolje razumio. Ali usprkos mojoj mladosti, Arsenova pjesma duboko je odredila moj kasniji odnos prema glazbi a posebno poeziji. Zauvijek su u meni ostali Dedićevi „ostaci ljeta, kuća pored mora, novine s datumima jula, vlakovi prema jugu“ a posebno ono - "neka kažu, avantura je to. Duga, očajna kiša. Magla zastire zrak. Nekim putem, tijesno kroz jesen, nas će odvesti vlak“.

Arsen je otišao. Ali je ostavio sebe u svojim pjesmama, ostavio je

svoj Šibenik i Zagreb u svojim stihovima, ostavio nam je svoje i

naše ljubavi, ostavio je nešto što je vrijedno i nikada ne prolazi.

17. 8. 2015.

Nebojša Magdić

---

MALI DODATAK

Kavana "Opera"

Ponovno je jesen,
na uglu Frankopalske i "Prilaza",
na trgu koji je za mene srediste svijeta
i srediste moga srca.
Ponovo pice u "Operi".
Kao prvih godina, kisa u mome sesiru
i prijateljice koje puse
ne misleći ni na sta
do na ovu jesen i neki buduci,
sveopci poljubac-topao i tajanstven.
Ili na sinocnji zagrljaj koji polako popusta.
Ni za sta veliko, draga moja,
nisu nas odredili, i bas im hvala.
Mi cemo jos po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebacke kise,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumračno muzeju
spajaju se poslijepodne i vecer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuce i vjecno-
objeseno o mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuskanca, Karlobaga.
Tesko je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svjeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti, i vracanja svega istovremeno.
Osiipa se zemlja od koje smo načinjeni
od milja i ocajanja,
u jednom tako običnom casu
kao sto je pice u "Operi",
U Hrvatskoj-
oko 13 i 30, pocetkom jeseni,
kada se nebo iznenada smraci,
i kada samo ocekujemo, ocekujemo-
sada ce ...