NEMA VIŠE ONIH ZIMA

Kategorija: PRICE

Ludo neko vrijeme. Munjevite promjene  po sistemu toplo – hladno. Zalutala negdje godišnja doba, zagubila se, nestala. Nema ih onakvih kakve pamtimo. Veljača, kojom je u neko prošlo vrijeme carevala hladnoća a snjegovi lomili krovove, neki nas je dan „počastila“ s proljetnih čak 17 stupnjeva.

Prohujale su godine od mojih prvih zima i prvih snjegova.  Prošlo je dosta od onog doba, kada sam bio najsretniji, kad onako iznenada, tiho i gotovo nečujno, dolepršaju prve pahulje snijega. Stigao bi nenajavljen već negdje krajem studenoga ili početkom prosinca, i ostajao tamo, sve od konca ožujka. Kao na onim sličicama iz dječjih knjiga, prekrio bi pute a u hladnim zimskim noćima, samo bi treperila svjetla u malim oknima, u peći veselo pucketala vatra i svatko si je, uz malo mašte, mogao zamisliti kako Domaći skaču oko ognjišta. A na njima, kako naša Ivana piše, „ kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo“.

Eeej, kakva su to bila djetinjstva…….Ujutro zaleđena okna, „sriž“ na njima a vani čarobna bjelina snijega. Doma smo imali svega – kobasica, čvaraka, porezbušta, šunke, masti, brašna,soli....... ma svega. I nije ti bilo potrebe ići u ondašnji Konzum, Radničku, Potočnjaku, Martinu ili Srs po namirnice. Pripremljena su bila i drva i sav je posao bio ujutro nahraniti i napojiti blago. Iskidaš usku stazicu do štale i to je sve. A po prigradskim naseljima, gdje danas u svaki i najmanji kutak mora „zaviriti“ ralica, bile su bezbrojne uske prtine u snijegu do pasa. I tuda bi išli u školu. Iz snijega virile samo dječje glavice. I svi bili zadovoljni. A hladnoća, da i ne govorim. Najniža temperatura u Ogulinu izmjerena je u veljači 1956. godine, čak minus 28,5 stupnjeva. Ako si se golom rukom neoprezno uhvatio za kvaku, za nju bi se ruka jednostavno zalijepila. Najviše snijega napadalo je u ožujku 1955. godine – 118 centimatara.

 

Mi Žegarani, najprije bi se skijali na Skorašniku, onda na „gradskom“ skijalištu na Krlencu a kada bi se malo usavršili, odlazili bi na Vučiće ili Kranjčevku. Tamo su Ferdo Uršan i Joso Špehar izvodili skijaške bravure na skijama s „binderima“ ili „kandahar“ vezovima, što je za nas klince bila čista znanstvena fantastika. Jer mi smo imali skije iz kućne radionice, s remenčićem u sredini, u koji si onda ugurao bakanđu. Štapovi su bili ljeskovi. Skafandera naravno nismo imali. Standardna oprema je bila – hlače špicerice, zimske vunene čarape, fusekle, nekakva jakna i bakanđe s brukvicama. Na glavi vunena kapa s kuglicom na vrhu. Za utjehu, tako obučen, zlatne je medalje osvajao jedan od velikana alpskog skijanja, Jean-Claude Killy.

Na Kranjčevki sam rijetko skijao jer sam do tamo imao oko sedam kilometara kroz grad, u oba pravca. Na skijama. Moglo se je jer ceste su bile pod snijegom. Sol se tada još nije sipala i kvarila nam zimsku idilu.

 

Kad bi se Dobra zamrzla onako žestoko, a zamrzla bi redovito svake zime, na Jankovom jazu igrali smo nekakav improvizirani hokej. Doduše, rijetki su imali „sličuhe“, odnosno klizaljke. Nisu bile kao današnje koje su kompaktne s cipelom. Ondašnje klizaljke učvršćivale su se na zimske cipele - bakanđe, posebnim ključićem. Ne znam da li ih je bilo više od 20-ak u gradu. Bile u luksuz.

 

A inače, omiljena zabava bilo je klizanje današnjom Frankopanskom ulicom. Bilo je „uglancano“ nekoliko sklizaljki u nizu, od Hačka do kina, a klizalo je i staro i mlado.

Niz Sveti Jakov bilo je glavno sanjkalište. Rijetki su bili automobil a i oni zimi nisu baš mnogo vozili, i djeca su mirno mogla uživati u zimskim radostima.

 

Za razliku od danas, kada se čisti svaki puteljak, snijeg je nekad čišćen samo u užem središtu. Čistio ga je Munja s konjima koji su vukli improviziranu ralicu. Mi klinci radosno bi posjedali po njoj, da bi bila teža. Za visoka snijega, glavna je ulica izgledala kao veliki, čarobni, bijeli tunel. Kroz grad su se znali neki provesti na „kripi“ u koju su bili upregnuti konji. Ogrnuti u tople gunjeve malo su kružili ulicama, pravili se važni, da bi završili kod tete Kate Pepićke, na kuhanom vinu. Mi klinci, samo smo ih ljubomorno gledali. I čekali svoje vrijeme.

 

Grudanje je i onda bila omiljena zabava. Ako ti se neka djevojčica posebno svidjela, za nju si pripremio posebne, što tvrđe grude. Tek kasnije sam shvatio da baš i nisu bile oduševljene takvim izljevima ljubavi. Nešto tvrdo da wink, ali ne gruda.

 

Danas, misleći na te čudnovate zimske čarolije,  s nekom tihom nostalgijom sjetim se tih dana djetinjstva, tog minulog doba, tih starih dobrih vremena. Živjelo se nekako mirnije, bez danas stalno prisutne presije gdje svi nekuda žure, nitko za nikoga nema vremena. A prije. Zakrkeril snig. Pa kaj onda. Kako došal, tako će i projt. A dok ga je bilo, ljudi se sabirali kod  prijatelja, pekli police, rezali špek, „čoknili“ po neku rakijici i uživali. A kada bi po završetku zimskih praznika mi klinci došli u školu, često smo znali zateći gotovo prazan razred. Lička „Školica“ negdje zapela u snijegu, poput onog vlaka Mate Lovraka. Učenici-putnici nisu došli i praznici su, na opću radost, bivali produljeni još za tjedan dana. I tako je bilo gotovo svake godine. Danas bi od toga napravili dramu a nekada je to bilo tako malo važno. Moram priznati. Radi sebe i svojih sjećanja a najviše radi klinaca, volio bi da se vrate te čarobne zime i ta prošla vremana. Da bi u njima zajedno mogli uživati.

Koja uživancija. Danas toga nema. Sol "pojede" snijeg u jedan dan. Ostane goli asfalt i ništa od vožnje.

Dok još nije bilo Gavana, dobra je  bila i ova ralica. Jedna konjska snaga.

Standardna skijaška oprema. Hlače špicerice, jakna i kapa s cufom.

Dječje radosti.

Klizaljke ili sličuhe. Nije ih bilo više od 20 u gradu. Jankov jaz bilo je glavno klizalište.

Snižina u Žegaru.

Photo by Nešo-Skorašnik

10. 2. 2021.

Nebojša Magdić