O KORONI IZ PRVE RUKE. PRIČA PRVA.

Kategorija: OGULIN

Još jedna priča. Pročitajte pažljivo i mislite, mislite........

Doći će vrijeme kad nas ovdje više neće biti. Vrijeme u kojem ćemo u najboljem slučaju živjeti dalje na nečijem obiteljskom stablu, hard disku ili mutnoj fotografiji koju više nitko neće moći razaznati. Previše sam u zadnje vrijeme vidjela takvih ljudi. Onih koji se bore za svaki udah, kojima je Covid pretvorio pluća u bezobličnu masu i onih kojima je posljednje što su vidjeli bila cijev respiratora. Bez obzira što nam život već mjesecima kroje oni koji su sa nekim nelogičnim odlukama izgubili svaku vjerodostojnost, vjerujte, ova bolest nije šala, nije teorija zavjere, nije 5 G mreža niti je zemlja ravna ploča. Uozbiljite se. S druge strane, poslušajte Gibu kad kaže "U svemu sad moraš naći nešto lipo..". Šetajte, planinarite, štrikajte čarape za zimu, ako znate. Kaj god. Nije život izgubio smisao ako ne možete visiti na šanku dok kokoti ne zapjevaju. Ništa nije došlo a da nije prošlo. Samo ljude, vaše najmilije ništa više neće vratiti. Ovo pišem da vas probudim, da shvatite da nije vrijeme da mislite samo na sebe. Činim ovo zbog toga što i ja želim natrag svoj život i svoje snove. Putovanja, koncerte i onaj stan Jimija Hendrixa u Londonu koji nisam stigla vidjeti prošli put. Želim vrištati na Wembleyu iz petnih žila sa svojom kćeri dok Bon Jovi urla "It's my life." Ne pišem ovo jer sam pukla i jer mi treba self help sranje, vortexi ili vibracije. Moj self help stoji u kutu sobe, spakiran i spreman da ga stavim na leđa i krenem nebu pod oblake. Ne želim vaš pljesak niti pjesmu s balkona. Želim da osjetite strah koji ja osjećam svaki dan, da vam proradi savjest, da se ponašate kao da je stvarno krajnji čas. Jer jest. Jer samo onda će se život vratiti u normalu, svijet će biti opet biti mlad, otvorit će se birtije i na terasama će biti mjesta za sve. Samo možda uskoro, ovdje lijevo iza mojih leđa više neće biti mjesta za sve.

17. 12. 2020.

Izvor: Valentina Jurakić