VEČERNJI LIST - PRIČA O LUKI

Kategorija: PRICE

Luka Cindrić u 27 godina igranja puno je postigao u rukometu. Osvojio je Ligu prvaka s Vardarom, a s Hrvatskom ima dvije medalje s europskih prvenstava u Poljskoj 2016. i Švedskoj 2020. godine. Nedostaje mu jedna svjetska i jedna olimpijska medalja. No i za to ima vremena. Možda ih osvoji već sljedeće godine kada bi se trebale održati Igre u Tokiju, te Svjetsko prvenstvo u Egiptu.

 

„Cijelo djetinjstvo bio sam u sportu. Uvijek se nešto igralo, najčešće nogomet. U Ogulinu su postojala dva kluba, Ogulin koji je bio jači i Dobra, nešto slabiji klub. Ja sam igrao za Dobru. Na jednoj utakmici primijetili su me treneri iz Karlovca i pozvali da igram za njih. Tako je i bilo. Putovao sam na treninge i utakmice iz Ogulina, a klub je plaćao putne troškove. Igrao sam veznjaka, a igrali smo u to vrijeme protiv Dinama, Lokomotive, Zagreba. U jednoj od brojnih utakmica protiv Dinama postigao sam čak četiri pogotka. Utakmica još nije ni završila, a Dinamo je već uputio poziv da se preselim na Maksimir. Radio na parkingu“.

 

Naravno, bili ste premali da sami donesete takvu odluku?

 

„Da, pregovarali su s roditeljima, odnosno s tatom. Njegovo je mišljenje bilo da sam premali, da nije još vrijeme da odem od kuće te da je škola još uvijek na prvom mjestu. Tako sam ostao igrati u Karlovcu, ali ne zadugo...“

 

Dobili ste neku drugu ponudu?

 

„Ma ne. Klub je upao u financijske probleme i rekli su mi da mi više ne mogu plaćati putne troškove. Kako dolazim iz radničke obitelji, nije bilo novca da sami to plaćamo. Ne kažem da smo bili siromašni, daleko od toga. Roditelji su uvijek imali za sestru i mene ono najosnovnije i nije nam ništa nedostajalo.

Onda se dogodio rukomet?

 

„Jednog dana u lokalnoj pizzeriji tata i još trojica prijatelja došli su na ideju da osnuju rukometnu školu u Ogulinu. Trener je bio Miro Kojčin, tata Dražen bio je pomoćni trener, a imali su još tajnika i tajnicu. I tako sam počeo trenirati, odlazili smo na rukometne kampove u Crikvenicu i prvi klub u kojem sam počeo karijeru bio je Senj, a poslije sam prešao u Karlovac. Zanimljivo je da me u Senju trenirao Nikola Čupić, Ivanov brat. On me zaista puno toga naučio. Prije odlaska u Karlovac bilo je i nekih kombinacija za Medveščak....“

 

Od početka ste igrali na mjestu srednjeg vanjskog?

 

„Htjeli su me gurati na krilo, ali nisam se dao. U Karlovcu je igrao dvije sezone. U prvom dijelu te druge sezone bio je najbolji strijelac lige. U 15 utakmica postigao je 131 pogodak. To je gotovo devet po utakmici. Imao je postotak šuta 62 posto.

 

Nakon sjajnih igara u Karlovcu, nije vas kontaktirao PPD Zagreb, već Metalurg čiji je trener u to vrijeme bio Lino Červar.

 

 

„Poziv iz Zagreba? Nikad nisam dobio ponudu od njih“ istaknuo je Cindrić koji je u to vrijeme u Karlovcu radio na parkingu kako bi popravio budžet. Lino me zapazio na svjetskom juniorskom prvenstvu u Bosni i Hercegovini gdje smo bili četvrti. Mislim da je čak bio na utakmici za broncu protiv Francuske. Kada me kontaktirao, nisam mogao vjerovati. Naravno, najprije sam za mišljenje pitao oca, pa smo još razgovarali s nekim ljudima i došli do zaključka da idem probati. Uglavnom, brzo je dogovorio sastanak s mojim ocem u Zagrebu i njih dvojica uskoro su se dogovorili. Došlo je vrijeme za prvu selidbu. Imao sam 21 godinu kada sam se doselio u Makedoniju.

 

Što vas je dočekalo u Metalurgu?

„U klubu sam zatekao samo mlade igrače jer su svi stariji bili na Europskom prvenstvu u Danskoj. Iskreno, na početku mi je bilo jako teško. Prvi sam put bio daleko od obitelji. Senj i Karlovac bili su nešto drugo, oba grada su na pola sata od Ogulina. Nisam se dobro snalazio ni s makedonskim jezikom. Smjestili su me u jednu obiteljsku kuću četiri kilometra daleko od dvorane. Ja sam htio neki stan koji bi bio bliže. Na početku sam na treninge odlazio taksijem, a kasnije bi me uvijek povezao netko od suigrača koji su onuda prolazili.“

Kada su se vratile zvijezde iz Danske, odmah su ga prihvatili kao da je godinama tu, a Lino Červar povjerio mu je zadatak da šutira sedmerce.

 

„Bilo mi je užasno neugodno i glupo da pucam sedmerce pored Vugrineca, Atmana ili Mirkulovskog. Ja sam ipak bio tamo neki klinac iz Ogulina. No trener je rekao da ne voli igrače koji puno razmišljaju kod izvođenja sedmeraca. Ja šutiram izravno, bez razmišljanja i to mu se svidjelo“

 

Vrlo brzo ste znali sve o Skoplju?

 

„Obožavam roštilj, a u Makedoniji je to božanstveno. Kao i gravče na tavče. Kada bih išao na piće, to bi obavezno bilo u jednom od kafića uz rijeku Vardar“.

 

Već na prvim utakmica Lige prvaka Luka je postigao 15 pogodaka – sedam je zabio Barceloni te osam Dinamu iz Minska. Pojavila se nova zvijezda, a Metalurg je upao u financijsku krizu. Ubrzo su klub napustili svi igrači, a jedini koji nije dobio ispisnicu bio je Luka Cindrić.

 

„To je bilo najteže razdoblje u mojoj karijeri. Emocije su bile pomiješane i zapravo sam razmišljao je li ovo sport za mene. Ništa nisam bio kriv, a nisam bio u mogućnosti igrati rukomet. Bila je to dobra škola za mene. Klub mi je ostao dužan novac, ali nije to toliko bitno koliko činjenica da su sve ostale igrače pustili, a mene nisu htjeli. Cijelu polusezonu nisam igrao čekajući da sud presudi u moje ime. Da su me odmah pustili, mogao sam igrati za PPD Zagreb, ovako nisam mogao ništa. Vratio sam se doma, u Ogulin i povremeno odlazio na treninge u Karlovac. Za mene je to bilo jedno od najtežih razdoblja u životu što se tiče sporta. Jasno, bez obzira na to što sam na papiru bio igrač Metalurga, u tih šest mjeseci nisam dobivao plaću. A u ugovoru je lijepo pisalo da ga mogu raskinuti ako dva mjeseca ne primim plaću. Kada sam došao po ispisnicu, rekli su mi da je mogu dobiti ako neki klub plati dobru odštetu. Ne znam koji je bio razlog da su se tako ponijeli prema meni“.

 

Nakon završene priče s Metalurgom niste daleko otišli?

 

„Da, ostao sam u Skoplju gdje sam potpisao za Vardar. Imao sam ponudu Hamburga, ali mi se nekako nije dalo ići iz Makedonije. Tu sam se već bio udomaćio, sve sam poznavao, rukomet je tamo iznimno popularan što mi je godilo. Uvijek se igralo pred punim tribinama, navijači su sjajni“.

 

I niste pogriješili, jer ste s Vardarom osvojili Ligu prvaka 2017. godine, a tih ste godina prvi put pozvani i u reprezentaciju Hrvatske.

 

„U polufinalu protiv Barcelone zabio sam pobjednički gol za 26:25 i veliki finale. Već u to vrijeme Barcelona mi je bila najdraži klub. Kako nogometni, tako i rukometni...“!

 

S Hrvatskom ste 2016. osvojili broncu na Europskom prvenstvu, godinu dana poslije četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Mnogi su vas počeli uspoređivati s Ivanom Balićem?

 

„Ivano je moj veliki uzor. Kad sam počinjao, gledao sam samo njega. Kad sam ga upoznao, samo se potvrdilo sve što sam mislio o njemu. Prije svega jako je dobar prijatelj i velik čovjek. Puno mi pomaže i sada, često se čujemo. Pa nije bez veze Ivano Balić najveći svih vremena“.

 

Nakon četiri godine provedene u Skoplju došlo je ipak vrijeme za rastanak?

 

„Nije mi bilo lako odlučiti se jer u Skoplju mi je jako dobro. Ali, u određenom trenutku jednostavno treba krenuti dalje. Bilo je i drugih ponuda, ali Kielce je bio veliki izazov, ambiciozan klub, s trenerom Dušebajevim koji je među najvećim stručnjacima današnjice“.

 

U Poljskoj ste ostali samo jednu sezonu?

 

„Poljska mi jednostavno nije legla. Ne kažem da je bilo loše, daleko od toga. Povrh svega presudan je bio poziv Barcelone. Dok sam bio mali, uvijek sam sanjao kako ću jednog dana igrati u Barceloni, doduše tada sam igrao nogomet pa su moje misli bile na zelenom terenu. Najveći trag u Barceloni od hrvatskih rukometaša ostvario je Patrik Ćavar koji je za katalonski klub igrao od 1997. do 2001. godine i za to vrijeme osvojio 20 trofeja, od čega po tri titule prvaka Španjolske i Europe. Teško se uspoređivati s Pakom Ćavarom. Svi znamo kakav je bio igrač i što je sve osvojio, ali ja već imam jednu Ligu prvaka i dosta vremena da povećam taj broj“.

 

Je li Barcelona najljepši grad u kojem ste do sada igrali?

 

Mislim da jest. Oduševljen sam. Ugodna klima, sve je nekako ležernije, more je blizu. Grad nudi jako puno mogućnosti pa vam nikad ne može biti dosadno. Svoje slobodno vrijeme najčešće koristim za duge šetnje, odlaske na piće s prijateljima, na odlaske u restorane. Volim sve jesti tako da mi nije mrsko pojesti ni paellu, tradicionalno španjolsko jelo. Smjestio sam se malo izvan centra. Nisam tip čovjeka koji voli gužve. Naprotiv, ja ih izbjegavam. Stanujem bliže plaži, a opet ne tako daleko od dvorane u kojoj treniramo. Imam dvadesetak minuta vožnje do dvorane i isto toliko do centra grada. Volim u Barceloni gledati i druge sportove. Imamo slobodan ulaz na nogometne i košarkaške utakmice. Bio sam na Nou Campu, to je čudesno. Eh, da je jednom zaigrati nogomet uz Messija“.

 

Tko zna, da ste prihvatili onaj poziv Dinama možda bi i igrali uz Messija?

 

„Nikad nisam požalio. Nije sve u novcu, bitan je i užitak koji osjećaš dok igraš. Znam da oni zarađuju više, ali glupo mi je o tome govoriti. Sve ovisi o tome što želiš u životu. Tko zna bih li uopće postao prvotimac Dinama. Mislim da sam puno toga ostvario u rukometu i veliko je pitanje bi li takvu karijeru napravio u nogometu“.

 

Nažalost, nikad nećemo saznati. U Barceloni se znao naći na kavi s Ivanom Rakitićem. Fotografiju zajedničkog druženja objavio je Rakitić na Instagramu uz opis: “Jutarnja kavica s legendom, hvala ti na vremenu, pajdo. Sretno u sezoni, najjači si.”

 

„Žao mi je što je napustio Barcelonu. No takva je sudbina nas sportaša“ – reći će Luka. Španjolska rukometna liga kvalitetom se ne može usporediti s francuskom ili njemačkom. Barcelona sve svoje suparnike pobjeđuje s lakoćom. Nekad to završi i s dvadesetak pogodaka razlike. – Liga je idealna za mlade igrače koji se tek trebaju dokazati. A u Španjolskoj je zaista velik broj mladih igrača. Istina je da rezultatski izgleda uvjerljivo, ali nisu baš sve te utakmice lako dobivene. Ono što je dobro jest da se nitko ne umori u tim utakmicama i trener svakom igraču dobro rasporedi minutažu. Ispada da imamo jače treninge nego utakmice. Zanimljivo je da na našim domaćim utakmicama, kada govorimo o nacionalnom prvenstvu, ne vlada veliko zanimanje gledatelja. Ali gdje god gostujemo, dvorane su pune“.

 

Reprezentaciju u siječnju 2021. godine čeka svjetsko prvenstvo u Egiptu?

 

 

„Zadnja dva velika natjecanja, SP u Njemačkoj i EP ove godine u Austriji, Norveškoj i Švedskoj nisam završio zdrav. Ozlijedio sam se za vrijeme natjecanja i samo se nadam da se to neće dogoditi treći put zaredom“.

 

Ove godine postao je i otac. Pohvalio se Cindrić fotografijom tek rođene kćeri na Instagramu.

 

Ovakve testove svemir daje samo najjačima. Alisa, dobro nam došla na ovaj divan svijet, napisao je Cindrić te tako otkrio ime koje će on i njegova Lara nadjenuti prinovi. – O svom privatnom životu ne bih htio govoriti – iskreno će Luka.

 

 

9. 11. 2020.

Večernji list