PRASKOZORJE KOŠARKE U OGULINU.

Pratim kako Miljan Vorkapić, sa svojom ekipom, uporno i marljivo radi na propagiranju košarke u našem gradu. Baz takvih ljudi koji sebe daju cilju koji su si zacrtali, ne bi bilo sporta. Na sreću, košarka sada ima Miljana. A prije njega imala je Rudolfa Salopeka i Duška Čurčića.  Sa njima je košarka u Ogulinu, ozbiljno krenula.

..............................................................................................................................................................................................

Kraj je 50-ih  godina. Nogomet je u gradu pod Klekom, sport broj jedan. Nogometaši NK „Jedinstva“ za nas klince, pravi heroji. Bili smo na svakoj utakmici i na treninzima. Nismo imali drugog posla. TV u povojima, jedan program. Reemitira se talijanski RAI 1. Nema kafića, nema diskaća, u „Kapelu“ ili „Tri palme“ gdje je bila glazba, klinci nisu mogli ni povirit. U novootvorenom kinu u redu se čeka na kupnju karata. I to je sve. A onda se nekim klincima i klinkama, dogodila košarka. Bivša država počela postizati zapažene rezultate. Dolazi vrijeme naših idola - Radivoja Korača, Ive Daneua, Josipa Pina Đerđe....... I sve to, odrazilo se i na Ogulin. Ondašnji Košarkaški savez Jugoslavije, čini sve na popularizaciji košarke. U Ogulin, kao instruktor i promotor dolazi Ladislav Demšar i priređuje školu košarke. U školama su nastavnici tjelesnog odabrali one koji su imali nešto smisla za sport, te su nekoliko dana išli u spomenutu basket školu.

60-ih godina nije bilo natjecateljskih razreda kao danas, već je postojala  1.YU liga , a kasnije druge dvije druge lige i to je bilo to. Sve ostalo svodilo se na neke turnire i prijateljske utakmice. Tek kasnije su došla Republičke liga, u kojoj  je KK „Jedinstvo“, u svojim najboljim danima,  uz zagrebačku Mladost, Trešnjevku i Medveščak, igrao glavnu ulogu.

Prije dolaska moje generacije, nitko nije ozbiljnije trenirao, već su košarku, uglavnom gimnazijalci, igrali onako  skupljeni na brzinu. Najprije na „Školskom“ ( igralište kod škole I.B. Mažuranić, a zatim na „Crvenom“. 

Košarka tada, početkom 60-ih godina, u društvu postojećih ogulinskih klubova, postaje sve popularnija. Pokojni Rudolf Salopek „uhvatio“ se muške momčadi KK „Jedinstva“ a Duško Čurčić zadužen je za žene. Košarka se onako rekreativno igrala i prije ali ja u ovoj priči, govorim o svojoj generaciji, koja je, neka mi dečki koji su kasnije igrali ne zamjere, bila najbolja u povijesti ogulinske košarke. Generacija, koja je, uz žensku ekipu, učinila košarku sportom broj jedan u gradu. A počeci su bili, za današnje pojmove, gotovo nestvarni. Igrali smo na lešu, na „Crvenom“ igralištu. Prije treninga nosili smo koševe na iscrtane dimenzije igrališta a kasnije ih vraćali da bi oslobodili prostor za rukometaše, mali nogomet a istom mjestu igrao se i tenis. Možete samo zamisliti kako je izgledalo kada bi pala kiša. Kožnata lopta ( plastične tada još nisu postojale ) natopila bi se vodom i bila teška par puta više od normalne težine. I kao takvu, voditi je između nastalih lokava, bila je prava umjetnost. Ali, nismo odustajali. Sanjali smo betonirano igralište. Međutim u to vrijeme,  to je bila znanstvena fantastika. No ipak, tražeći uporno, našli smo privremeni izlaz- I  ako taj privremeni izlaz, s današnjih pozicija izgleda baš smiješno. Naime, dvorište pošte bio je betonirano, i mi smo, uz dozvolu, znali i tamo trenirati. Ni malo jednostavan zadatak. Jer tamo nije bilo koševa, pa smo svoje, s „Crvenog“ igrališta, kroz grad nosili do pošte. Ni dan danas mi nije jasna takva volja, želja i upornost. A vidim da i današnji dečki sve to imaju. Jer imaju istu ljubav kao i mi – košarku.

Moje prvo „službeno“ natjecanje je bilo juniorsko prvensvo Hrvatske u Splitu. Računali smo da bi nešto mogli postići. Al' grdno smo se prevarili. Prva tekma bila nam je s domaćinom „Splitom“, koji je nakon par godina, na turniru upravo u Ogulinu, izborio plasman u I. Yu ligu kao Jugoplastika. Sve dalje je, što se tiče splitske košarke, povijest.

Istrčali dakle mi na teren. U nekim jadnim dresovima, Borovo šlapama. Žgoljavi, mršavi 15 godišnjaci. Nešto ko fol muljamo sa zagrijavanjem, pravimo se važni, izvodimo neke finte a nekolicina još nije znala ni trokorak. Kad odjednom netko vikne – smokva. I dok si rekal keks, pola momčadi na smokvi i u njedra trpa slatke plodove. Jedva nas je trener vratio na teren. Izlaze i domaćini. Dvometraša u životu nikad nismo vidjeli, kad se odjednom prvi pojavi Skansi. U par koraka pretrči igralište i zakuca svom snagom. Ni to nikad vidjeli nismo. Onda to isto radi i Prug. I još neki igrači. Zakucavaju lijevom, desnom, sa dvije ruke, zakucavaju iza leđa. Mi šokirani. Vilice nam se opustile.  Tresemo se ko šibe na vodi. Trljamo oči. Gledamo i ne vjerujemo. Nitko od nas ne može skočiti ni do obruča, oni manji ni do mrežice,  a ovi zakucavaju ko ludi. I da skratim. Već početkom drugog poluvremena nabili su nam stotku. Krajnji rezultat – katastrofa. Više ga i ne pamtim.

U finalu „Split“ je igrao s „Zadrom“. Domaćini su pobijedili ali im je kasnije prvo mjesto oduzeto jer su „švercali“ Ratu Tvrdića, koji je već bio prerastao juniorski staž. Mi smo bili, a što drugo, nego zadnji. Predzadnji su bili Riječani iz „Kvarnera“. Na kraju su, tješeći sebe i nas rekli: „Neka, doći će i naše vrijeme. Prvi se mačići u vodu bacaju“.  A mi smo shvatili. Ako želimo igrati košarku, onda je trebamo naučiti.

Na fotkici:

S lijeva na desno. Trener Rude Salopek - Rumbek, drugoga ne poznam, zatim Mike Lovrić, Dadić Brozović, Šiljo, Tomica Stipetić, Stipe Matijašić i Miodrag Grgurić. Slikano u dvorani Sokolskog doma. Ex DTO Partizan.

NASTAVAK SLIJEDI

 

27. 9. 2020.

Nebojša Magdić